Nevjerovatno mi je kako se ljudi i dalje iznova pitaju zašto se maloljetnici danas brutalno tuku, zlostavljaju jedni druge, zašto snimaju nasilje, zašto im je sve “dosadno”? Teško je ne primijetiti da se o simptomima govori svakodnevno, ali o uzroku gotovo nikad.

Kada djeca odrastaju bez priča koje im pomažu da razumiju emocije, pravdu, strah i prijateljstvo, oni ne uče kako da prepoznaju ni sopstvenu bol, niti tuđu granicu. Zato se i čini da imamo generacije koje ne osjećaju.

Kad sam imala desetak godina, čitala sam knjige u kojima su junaci i junakinje vjerovali da dobrota i prijateljstvo imaju smisla i da se za njih vrijedi boriti. Orlovi rano lete, Hajduci, Družina Pere Kvržice, Djevojčica sa Šestog mjeseca, a malo kasnije Hari Poter – sve su to djela koja su još obećavala da se svijet može spasiti ljubavlju i hrabrošću. To je bila književnost moje generacije, između starog ideala zajedništva i novog mita o individualnom herojstvu. Na njoj smo, u najboljem slučaju, učili da empatija ima smisla.

Danas, kad razgovaram s djecom koja odrastaju u vremenu ekrana i algoritama, shvatam da se nije promijenila samo literatura, nego i logika odrastanja. Djeca više ne čitaju knjige koje ih uče zajedništvu, nego one koje im daju potvrdu da su posebna, različita, vrijedna pažnje.

Nije to slučajno. Takve knjige odgovaraju ekspres kulturi u kojoj se sve mjeri brojem pregleda, lajkova i šerova.

Savremena japanska dječja književnost počinje 1959. godine objavljivanjem romana Satorua Satoa Mala zemlja za koju niko ne zna i Tomiko Inui Juri i mali ljudi. Oba djela su fantazije inspirisane iskustvima iz rata i potpuno su se razlikovala od dotadašnje dōwa književnosti – kratkih, poetskih priča s bajkovitim pejzažima.

Za razliku od dōwa stilizovanog jezika, nova dječja književnost počela je da koristi jednostavan, realističan prozni izraz kako bi opisala stvarne okolnosti djetinjstva: rat koji je Japan preživio i društvo koje ga je proizvelo.

Tomiko Inui je već 1957. u knjizi Duga, duga priča o pingvinima pokušala da spoji fantaziju s prozom, otvarajući put novom pristupu, pričama koje djecu više ne štite od stvarnosti, nego ih uče kako da je razumiju.

To su knjige koje, iako jednostavne, govore o solidarnosti, zajedništvu i ranjivosti kao snazi. U njima, sramota, tuga i usamljenost nijesu slabost, nego dio ljudskog iskustva.

U Crnoj Gori, međutim, dominiraju jeftina izdanja, moralne bajke ili prežvakane prevedene franšize, a kvalitetna domaća književnost za djecu gotovo da ne postoji.

Ta činjenica sama pokazuje kakve vrijednosti zajednica želi da prenese novim generacijama, a meni se čini da odgajamo djecu da budu oprezna, individualna, brendirana i konkurentna, ali ne i povezana sa drugima. Kad iz dječje književnosti nestane ideja prijateljstva, igre, nesavršenosti, nastaje generacija koja ne zna da prepozna tuđu emociju.

Djeca bez takvih priča odrastaju u odrasle koji ne vjeruju u zajedničke vrijednosti. Umjesto da maštaju o svijetu koji mogu promijeniti, oni uče kako da prežive u onom koji im je dat.

Knjige o zajedništvu ne znače gubitak individualnosti, naprotiv. Prave priče o zajedništvu ne traže da se dijete uklopi po svaku cijenu, već da prepozna svoje mjesto u svijetu koji postoji i izvan njega. One ne brišu različitost, nego je stavljaju u kontekst.

Ne vjerujem u to da djecu knjige ne interesuju. Ono što ih ne interesuje jesu knjige koje im govore šta da misle, a ne dopuštaju im da osjete. Djeca, više nego ikad, traže smisao, ali kroz priče koje priznaju da svijet nije jednostavan, da su odrasli često izgubljeni, da pravda nije uvijek nagrada, i da se hrabrost ponekad sastoji samo u tome da izdržiš dan.

Potrebne su im priče koje neće da ih štite od svijeta, nego da ih nauče kako da ga razumiju. Priče o greškama, nepravdi, hrabrosti i opraštanju nijesu samo moralne lekcije; one su emocionalni alfabet.

Ako neko preskoči učenje tih slova, jasno je da kasnije neće znati da govori jezikom ljubavi, razumijevanja i empatije, onim jedinim koji čovjeka čini sposobnim da vidi i sebe i druge.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7