Postoje ljudi koji žive od pisanja i postoje oni koji žive za pisanje. Đorđe Lebović, dramaturg, preživjeli logoraš i pisac, pripada ovoj drugoj rjeđoj i dubljoj vrsti. Njegov roman Semper idem nije samo djelo proze, to je djelo života. Rukopis koji nije stigao da stavi tačku jer je život sam prekinuo rečenicu. Upravo u tome i leži snaga umjetnosti, čak i nedovršeno, ono što je stvoreno strasno i iskreno, završjenije je od mnogih završenih knjiga.

Lebović nije pisao iz navike ni iz potrebe za slavom, pisao je iz ljubavi. Iz onog mjesta gdje umjetnost nije izbor, već neminovnost. Rad na djelu Semper idem započeo je u poznim godinama, kada se drugi povlače u tišinu i sjećanja. Ali za njega, sjećanje nije bilo pasivno, ono je bilo snaga koja ga je inspirisala da piše. I nije pisao samo o prošlosti, pisao je protiv zaborava, protiv ponavljanja, protiv vječnog zla koje latinski i bez emocije poručuje: semper idem – uvijek isto. Naziv romana inspirisan je natpisom Semper idem koji se nalazi iznad portala evangelističke crkve u Somboru. Kao dječak, Lebović je u tu crkvu često odlazio sa svojom bakom, od koje je prvi put čuo da te dvije riječi u sebi nose duboku i bolnu spoznaju, da je u ovom našem svijetu “Zlo uvijek isto”.

Semper idem odražava duboku filozofsku ideju o neprekidnom ponavljanju obrazaca u ljudskom životu i istoriji. Ovaj izraz nas podsjeća da se uprkos prolaznosti i promjenama, neke osnovne ljudske tendencije i društvene strukture stalno ponavljaju, često vodeći ka sličnim posljedicama. U tom smislu Semper idem može biti i opomena, ali i poziv na svjesnost da bismo zaista mogli promijeniti tok događaja, prvo moramo razumjeti zašto se ti obrasci ponavljaju. Filozofski ovaj izraz otvara pitanje da li je čovjek zaista slobodan ili je zarobljen ciklusima svoje prirode i istorije. Da li smo osuđeni da ponavljamo iste greške i patnje, ili postoji mogućnost prekida tog lanca? Semper idem nosi u sebi težinu sudbine, ali i potencijal za spoznaju i preispitivanje.

Završetak romana nije dočekan, ali djelo nije prekinuto. Naprotiv, možda je upravo ta nedovršenost najautentičniji izraz njegove umjetnosti, jer ni sjećanja, ni traume, ni istine nikada nisu potpuno zaokružene. Pisac koji odlazi ostavljajući trag mastila umjesto konačne završnice šalje poruku snažniju od hiljadu definisanih krajeva, da umjetnost vrijedi svakog daha, svake misli i svakog trenutka, sve do konačnog obračuna sa vremenom. Roman je objavljen posthumno kao nedovršeni rukopis, predstavljajući posljednje stvaralačko ostvarenje Đorđa Lebovića, na kojem je radio do posljednjih trenutaka života.

Pisci koji pišu do posljednjeg dana ne tragaju za slavom već za smislom. U vremenu u kojem se sve brzo troši i zaboravlja, čin pisanja do samog kraja jeste tiha, ali moćna pobuna. Pisac koji ne odlaže pero, čak ni kad mu se približava kraj, ne piše više za svijet već piše za vječnost. Jer umjetnost je jedini oblik pobjede nad prolaznošću koji čovjek ima na raspolaganju.

U tišini posljednjih dana mnogih pisaca, rečenice su i dalje odzvanjale. Pisali su jer nisu znali drugačije da žive. I upravo zato, ne samo da nisu izgubili bitku sa prolaznošću već su je nadmudrili. Pisci koji pišu do posljednje riječi zapravo pišu posljednju pobjedu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7