Dok jurimo datum ulaska u EU, gubimo najvredniji teret

post-img Goran Laković – Foto: 24kroz7
autor-img Piše: Goran Lakovic 15.12.2025. 08:53

Kuda plovi ovaj brod? Neki bi rekli, prema sigurnoj evropskoj luci. Gotovo svi društveni i politički kapaciteti usmjereni su ka tom cilju, dok tek poneki pokušavaju da iskoče iz te snažne vodene struje. Zahvaljujući dominantnom uticaju geopolitike i snažnim međunarodnim tokovima koji nas nose, sa palube našeg broda već vidimo svjetionik i obrise obala Evropske unije. Može se licitirati datumima, rokovima i poglavljima, ali je jedno jasno, plima nas nosi u tom pravcu, htjeli mi to ili ne.

Ipak, u tom kolektivnom osjećaju zadovoljstva i euforije često zaboravljamo jednu ključnu činjenicu: naš brod nije luksuzna jahta, nije ni moderan kruzer. On mnogo više podsjeća na stari drveni jedrenjak, koji iz daljine izgleda romantično i dostojanstveno, ali iznutra skriva izmorenost, napukle grede i putnike koji odavno plove bez osjećaja sigurnosti. Njime, nažalost, često upravljaju kapetani koji mora nijesu vidjeli, koji nijesu osjetili ni oluju ni bonacu, niti znaju kako izgleda borba za opstanak ispod palube.

Na tom brodu nalaze se razni putnici. Neki će se iskrcati čim uplovimo u luku, potražiti svoju sreću pod zanosnim svjetlima evropskih gradova i pitanje je hoće li se ikada vratiti svom brodu. Drugi će, pak, ostati. Pokušaće da poprave i zakrpe trule daske, da saniraju rupe nastale tokom bura, sudara i nasukavanja. Upravo ti ljudi, spremni da ostanu i popravljaju, danas su manjina.

Borba za vazduh u potpalublju

Sve dok se budemo zadovoljavali pogledom na svjetionik u daljini, a ne budemo spuštali pogled ka truloj palubi, nastavićemo da gubimo najdragocjeniji teret. A što je sa teretom? Luksuzne jahte i kruzeri ne razmišljaju o njemu. Ali naš stari jedrenjak nosi pretežak i često nevidljiv balast: socijalnu nejednakost, duboko nepovjerenje u institucije i, što je najvažnije, našu đecu.

To je brod na kojem za đecu sa poteškoćama nema mjesta. I to jasno vide svi oni koji taj život žive svakoga dana. Jer oni se nalaze duboko u potpalublju, tamo gdje svjetlost ne dopire, gdje se zbog velikih talasa potpalublje puni vodom, često do samog nosa. Umjesto svjetla, oni se bore za vazduh.

Ako smo mi zarobljeni u potpalublju, naša druga đeca, naša budućnost, stoje na palubi zbunjena i dezorijentisana. Ne možemo, a da se ne zapitamo kakva nas budućnost čeka i što smo im mi ponudili kao alternativu. Jer oni su naša slika u ogledalu, sviđalo se to nama ili ne.

Podaci su neumoljivi i opominjući. Čak 46 odsto mladih vjeruje da se problemi mogu riješiti isključivo nasiljem ili agresivnim ponašanjem. ESPAD istraživanje dodatno pokazuje da je 77 odsto učenika probalo alkohol, dok je 35 odsto probalo cigarete makar jednom prije navršene šesnaeste godine. To nisu samo statistike, to su alarmi koji zvone dok mi gledamo u daljinu.

Da li smo im ponudili rješenje ili smo, iscrpljeni i frustrirani ponašanjem naših sitih i napijenih kapetana, te frustracije prenijeli na đecu? Kapetana kojima potpalublje više nije važno jer su iz njega davno ispuzali i zaboravili kako izgleda život bez sunca, bez nade i bez sigurnosti.

Mi se borimo za kiseonik u mraku, dok su oni na palubi gdje, iako ima vazduha, nema kompasa ni jasnog smjera.

Vrijeme za promjenu kursa

Što je rješenje? Možda da jednoga dana potpalublje ispravi kičmu, izađe na palubu i pogleda jedan drugi, jednako star brod, ali bez trulih dasaka. Brod koji su tukla ledena mora i užarene lave, ali koji je ostao čvrst, postojan i uređen. Brod na kojem je potpalublje jednako svijetlo kao i sama paluba.

Rješenja postoje i nijesu nedostižna. Treba primijeniti modele i krenuti iz početka. Na primjer, islandski model za mlade, model koji ne zadire u geopolitiku i ne zahtijeva milionska ulaganja. To je jednostavan i efikasan pristup koji se oslanja na lokalnu zajednicu, organizovanost, sport, kulturu i aktivno uključivanje đece, pružajući im smisao i alternativu izvan autodestruktivnih obrazaca ponašanja.

Samo tako naš brod neće ostati prazan, usidren u nekom ćošku luke, pretvoren u odlagalište i smetlište. Umjesto toga, može postati biser jer to i jeste i jer to može biti.

Ako svoje resurse ne budemo trošili isključivo na jurenje datuma za uplovljavanje, već na popravku potpalublja i vraćanje osmijeha našoj đeci, tada će i ta evropska luka sama doći po nas.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku