Dok traje sajam knjiga u Podgorici: Šta čitati i zašto

post-img
autor-img Piše: Mijazaki 04.10.2026. 12:17

Imam problem sa sajmovima knjiga, koji bi se vjerovatno mogao objasniti običnim nedostatkom samokontrole, mada mi je draže da vjerujem da iza toga postoji nešto složenije od proste nesposobnosti da prođem pored knjige, a da odmah ne počnem sebi da objašnjavam zašto mi je baš ona neophodna. Zato mi je zbog onoga što se ovih dana dešava na Trgu nezavisnosti istovremeno i krivo i drago, mada ipak više drago. Međunarodni festival književnosti koji se tamo trenutno održava, barem nekome ko je godinama odlazak na Beogradski sajam knjiga doživljavao kao neku vrstu godišnjeg knjiškog hodočašća, počeo je neobično da liči na njegovu podgoričku, kompaktniju i mnogo praktičniju verziju.

Veliki broj izdavača i naslova zbog kojih smo putovali u Beograd sada je ovdje, što je posebno zanimljivo, jer se događa baš u godini u kojoj se Beogradski sajam knjiga našao u neobičnoj situaciji, nakon što je niz velikih izdavača odlučio da ne učestvuje, nezadovoljan cijenama zakupa, organizacijom i sopstvenim položajem u odlučivanju o Sajmu, dok se već neko vrijeme govori i o budućnosti samog sajamskog prostora.

Ta književna institucija koju smo toliko dugo uzimali zdravo za gotovo odjednom je postala dobar podsjetnik da kulturni događaji, ma koliko stari i veliki bili, nemaju nikakvu prirodnu garanciju trajanja, jer postoje samo onoliko dugo koliko postoji zajednica koja smatra da ih vrijedi održavati, mijenjati i iznova im davati smisao.

Najveći sajmovi knjiga na svijetu opstaju, iako bi po logici tehnološkog napretka odavno trebalo da budu nepotrebni. Recimo, sajam u Frankfurtu nije važan zato što će neko tamo pronaći roman koji nije mogao da nabavi preko interneta, nego zato što se nekoliko dana na jednom mjestu susreću pisci, urednici, prevodioci, književni agenti, izdavači i čitaoci, pregovara se o prevodima i pravima ili što će knjiga na nekom od rjeđe prevođenih jezika možda da dobije mogućnost da pronađe put do novih čitaoca na drugim prostorima. Koliko god da volimo da vjerujemo da smo kulturu preselili na internet, ona se i dalje iznenađujuće mnogo oslanja na to da se dvoje ljudi nađu na istom mjestu i da jedno drugome kažu: trebalo bi da pročitaš ovo.

Ako mi, međutim, nešto ozbiljnije nedostaje na podgoričkom sajmu, onda su to antikvari i polovne knjige, kojih na Beogradskom sajmu obično ima mnogo više i zbog kojih sam uvijek mogla da provedem nesrazmjerno mnogo vremena kopajući po naslovima. Kod novih knjiga uglavnom znamo šta gledamo, jer je izdavač odlučio šta će najbolje izložiti, neko je osmislio korice, neko drugi kampanju, naslov je možda već prošao kroz Instagram i TikTok dovoljno puta da nam djeluje poznato i prije nego što smo ga uzeli u ruke, pa čak i ono što doživljavamo kao slučajno otkriće često ima čitavu malu industriju koja se ozbiljno potrudila da nam se sve to učini slučajnim.

Kod stare knjige taj odnos je drugačiji, jer pred vama može stajati izdanje koje niko nije pokušao aktivno da vam proda posljednjih X godina, knjiga koja je nestala iz knjižara, preživjela nekoliko selidbi, da bi na kraju završila na stolu među stotinama drugih knjiga i čekala nekoga ko uopšte nije došao da je traži. U tome ima nečega što mi se čini gotovo suprotnim načinu na koji danas konzumiramo kulturu, jer polovna knjiga ne zna ništa o našem ukusu, prethodnim kupovinama i istoriji pretraživanja, niti je iko platio da nam se pojavi pred očima, pa je mogućnost da je pronađemo jedna od rijetkih preporuka iza kojih zaista ne stoji ništa osim slučaja.

Polovne knjige prilično remete i duboko ukorijenjenu pretpostavku savremenog potrošačkog svijeta da je novo gotovo po definiciji bolje od starog. Kod telefona to uglavnom prihvatamo bez mnogo razmišljanja ili kod automobila i odjeće, ali kod knjige stvari postaju čudnije, jer primjerak štampan prije X godina može nam biti dragocjeniji upravo zato što je kroz tih X godina svašta prošao.

Zato nikada nijesam sasvim razumjela ideju da knjige treba čuvati tako da se na njima ne vidi da su čitane. Naravno da postoje rijetka izdanja koja treba pažljivo čuvati, biblioteke i arhivi bez kojih bi veliki dio kulturnog pamćenja nestao, ali obična knjiga koju držimo kod kuće ipak je napravljena da bude otvarana, nošena, pozajmljivana, možda izgubljena i pronađena, a jednog dana, kada nama više ne bude potrebna, predata nekome drugom.

U Japanu su, naravno, od svega toga uspjeli da naprave gotovo čitavu kulturu. Džimbočo, tokijski kvart knjiga u koji sam se već nekoliko puta vraćala u svojim kolumnama, razvijao se još od kraja 19. vijeka, uglavnom zahvaljujući univerzitetima koji su se otvarali u okolini i studentima i profesorima kojima su bile potrebne knjige koje nijesu uvijek mogli da priušte nove. Kako se broj škola i fakulteta povećavao, tako su se množile i knjižare koje su otkupljivale i prodavale udžbenike, stručnu literaturu i strane knjige, pa je čitav jedan dio grada vremenom počeo da živi od knjiga. Danas tamo postoji oko 130 antikvarnica i knjižara polovnih knjiga, specijalizovanih za sve, od stare japanske književnosti i istorijskih dokumenata do umjetnosti, fotografije, mange i stranih izdanja.

Ali meni je draže što Japanci nijesu ideju sajma polovnih knjiga zatvorili u halu. Kanda festival polovnih knjiga održava se još od 1960. godine i svake jeseni knjige bukvalno izlaze na ulicu: duž kvarta Džimbočo se postavljaju redovi polica i stolova, a tokom festivala izloži se i preko milion primjeraka. Ovogodišnje izdanje održava se od 23. oktobra do 1. novembra, a uz obične polovne knjige prodaju se i rijetka i vrijedna izdanja.

To je najljepša verzija sajma knjiga koju mogu da zamislim, jer postoji nešto zdravo u ideji da grad, makar nakratko, bude organizovan oko čitanja, umjesto da čitanje stalno pokušavamo da uguramo u ostatke vremena koji nam preostanu kada završimo sve što smatramo važnijim.

Vjerovatno zato nijesam naročito zabrinuta za budućnost knjige svaki put kada neko objavi novu statistiku o tome koliko manje čitamo, koliko više vremena provodimo na telefonu ili koliko će vještačka inteligencija promijeniti izdavaštvo.

Ako vi nijeste sigurni u to da je knjiga još vrlo živa, najbolje je da to provjerite tako što pročitate šta se ovih dana isplati ponijeti sa sajma.

Za početak, ako je pronađete, uzela bih “Stanje opsade” Mahmuda Darviša, zbirku nastalu tokom izraelske opsade Ramallaha 2001. i 2002. godine. Objavljena je kod Buybooka u prevodu Mirze Sarajkića i jedna je od onih knjiga kod kojih se vrlo brzo pokaže koliko je pogrešna pretpostavka da poezija mora da stoji negdje izvan politike i istorije da bi ostala poezija.

Na potpuno drugoj strani, mada možda i ne toliko daleko koliko djeluje, nalazi se “Ja i đubretarski kamion koji pokušavam da stignem” tajvanske autorke Sje Cifan, u izdanju Partizanske knjige. To je zbirka eseja o poslu, porodici, ljubavi, gubicima i svim onim malim apsurdima svakodnevice koje uglavnom primijetimo tek kada nešto ozbiljnije u našem životu prestane da funkcioniše. Naslov možda zvuči kao internet šala, ali je knjiga zapravo vrlo nježna priča o tome šta radimo sa stvarima, ljudima i verzijama sebe koje više ne možemo da nosimo sa sobom.

Ako volite grafičke romane, tražila bih “Travu” južnokorejske autorke Keum Suk Gendry-Kim, zasnovanu na svjedočenju Lee Ok-sun, jedne od Korejki koje su tokom Drugog svjetskog rata bile prisiljene na seksualno ropstvo za japansku vojsku. To nije laka knjiga, niti bi trebalo da bude, ali upravo grafička forma uspijeva da uradi nešto što tekst ponekad ne može, a to je da pokaže koliko prostora oko traume ostaje neizgovoreno. Izdanje na bosanskom jeziku objavio je Agarthi Comics.

Za nešto sasvim drugačije tu su “Savjeti Vere Vong za ubice (koje joj niko nije tražio)” Džesi K. Sutanto, knjiga koju bih preporučila svakome ko voli misteriju, ali nema naročitu želju da nekoliko večeri provede u egzistencijalnom očaju. Vera Vong je šezdesetogodišnja vlasnica čajdžinice koja nakon što pronađe mrtvog čovjeka odluči, prilično samouvjereno, da će slučaj očigledno morati sama da riješi. Knjiga je istovremeno krimić, komedija i priča o usamljenosti i potrebi da budemo potrebni drugim ljudima, što je mnogo više nego što naslov obećava.

Za ljubitelje japanskih misterija ne bih mnogo razmišljala: “Odanost osumnjičenog X” Keiga Higašina. Kod nas je ove godine objavljeno izdanje u prevodu na srpski, a riječ je o romanu koji je mnogo manje klasično pitanje “ko je ubica“, a mnogo više intelektualni duel u kojem vrlo rano znamo veliki dio onoga što se dogodilo, samo ne znamo da li će neko uspjeti da rekonstruiše kako je zločin prikriven. Higašino je posebno dobar u tome da matematički preciznu konstrukciju misterije na kraju pretvori u nešto mnogo ljudskije i tužnije nego što smo očekivali.

A od domaće proze uzela bih nešto što je napisala Ljiljana D. Ćuk. “Neki drugi”, njena prva zbirka priča, kratka je knjiga o izolaciji, nemogućnosti komunikacije i ljudima koji kao da stalno promašuju jedni druge, napisana jezikom koji povremeno zvuči kao da je pokupio ritam internet komunikacije, ali bez njene površnosti. Ako je već imate, tu je i nova “Nečujno, iz nečijeg ambisa”, nova zbirka priča o ljudima koji pokušavaju da održe ravnotežu između svakodnevnih apsurda, samoće i sopstvenih malih poraza.

Naravno, smisao sajma je vjerovatno upravo u tome da ne poslušate nijednu od ovih preporuka. Mnogo bolji scenario bio bi da odete po jednu knjigu, provedete dva sata između štandova i vratite se sa četiri sasvim druge, od kojih za dvije do tog dana nijeste ni znali da postoje, a mogućnost da pogriješite u izboru jedna je od stvari zbog kojih sajmovi knjiga i dalje imaju smisla.

 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku