Dosada ima lošu reputaciju. Obično, ona je znak neuspjeha: nešto nije dovoljno zanimljivo, dovoljno brzo, dovoljno stimulativno. U čitanju, dosada se često doživljava kao lični poraz čitateljke ili kao greška u tekstu. Ako mi je dosadno – ili sam ja “ispala iz forme“, ili je knjiga loša. Rijetko se pitamo da li dosada može biti nešto drugo – signal, postupak, čak i metod.

Sve češće se zateknem u tom pitanju: umijem li uopšte da čitam dosadu? I još preciznije, umijem li da čitam dosadu iz dosade, a ne da je odmah odbacim kao nedostatak?

Postoji jedna posebna vrsta čitalačke nelagodnosti koja se ne javlja zato što ne razumijemo tekst, već zato što ga razumijemo sporo. Rečenice se ponavljaju, ritam je ravan i sve je jednolično, ništa se “ne dešava“. Tijelo reaguje prije misli: pomjeramo se na stolici, provjeravamo telefon, brojimo stranice. Dosada je, prije svega, tjelesna. Ona zapravo nije odsustvo reakcije, već njen višak, samo što se radi o višku sa kojim ne znamo šta da uradimo.

U savremenom čitalačkom iskustvu navikli smo da tekst od nas traži stalnu pažnju i da je nagrađuje. Da postoji zaplet, obrt, preokret, informacija. Kada se to ne desi, skloni smo da zaključimo da tekst “ne štima”. Zapravo, možda radi nešto drugo – možda nas namjerno zadržava u prostoru u kojem nemamo gdje da pobjegnemo.

U japanskoj književnosti i filmu dosada nije greška, već struktura. Kod Jasunarija Kavabate, recimo, vrijeme se razvlači, radnja je minimalna, a tišina često traje duže nego što nam je prijatno. Ali upravo u tom trajanju nastaje značenje. U tom smislu, dosada nije prazna, nego zasićena raznim mogućnostima. Samo što ta mogućnost ne dolazi spolja, nego nas tjera da se suočimo sa sopstvenim očekivanjima. Šta tačno tražim od teksta? Zašto mi je neprijatno kada mi to ne tekst ne da odmah?

Dosada u književnosti često je namjerna. Ona razbija čitalačku naviku i traži drugačiju vrstu prisutnosti. Kada pisac ili spisateljica insistira na ponavljanju, na sporosti, na odsustvu dramatičnih momenata, to ne mora biti znak nemoći ili slabog umijeća, već odluka. Dosada postaje postupak koji proizvodi nelagodu, čime otvara prostor za nešto drugo.

Tako je dosada bliska egzistencijalnim iskustvima koja ne možemo ubrzati: čekanju, tugovanju, oporavku, svakodnevici. Ne dešava se ništa spektakularno, ali se dešava trajanje, a trajanje je često ono što nas najviše uznemirava.

U Crnoj Gori, kao i drugdje, živimo u kulturi stalnog reagovanja. To se najbolje vidi, recimo, na Fejsbuku, gdje svako ima stav, mišljenje, komentar na sve i svašta. I u čitanju očekujemo isto: da tekst “zauzme stranu“, da nas povede, angažuje. Dosada nas frustrira, jer odbija da se stavi u službu naše potrebe za smislom koji je brz i prepoznatljiv.

Ali šta ako dosada nije neprijatelj čitanja, nego njegov test? Šta ako pitanje nije “zašto mi je dosadno“, nego “šta radim dok mi je dosadno“? Da li bježim, da li se ljutim, da li insistiram da me tekst zabavi, ili ipak ostajem tu, u nelagodnosti, i puštam da se nešto promijeni u mom načinu čitanja?

Svaki pedijatar će vam reći da je zdravo da djetetu ponekad bude dosadno, jer upravo iz te dosade razvijaju se mašta, samostalna igra i sposobnost da dijete samo osmisli svoj svijet.

Možda je dosada jedan od rijetkih trenutaka u kojima čitanje prestaje da bude performans. Nema šta da se pokaže, niti da se objasni. Ostaje samo odnos između teksta i tijela koje ga čita. I to je odnos koji nije uvijek prijatan.

Sljedeći put kada ti knjiga dosadi, nemoj odmah da je odbaciš. Zadrži se još malo. Obrati pažnju na tijelo, na nemir, na potrebu da pobjegneš. Možda baš tu počinje čitanje na koje nijesmo navikli.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7