Sloboda je više puta kucala na naša vrata u stoljetnoj Crnoj Gori. Dolazila je, o njoj se pjevalo, o njoj se pričalo, za nju se ginulo i za nju se živjelo. I svaki put kad smo je teškom mukom izvojevali i kad nam se činilo da nam je bolji život nadohvat ruke, bivali smo zarobljeni – ne od osvajača, niti od onih koji su zaposjeli vlast, nego sami od sebe, naših umova i naše svijesti.

Devedesetih je ta ista sloboda izbora, ta velika riječ „demokratija“, ponovo pokucala na naša vrata. Moglo se naslutiti da je to bolji put od dotadašnjeg „komunističkog“ uređenja – ako se to kod nas komunizmom uopšte moglo i zvati. I ne, nije greška što smo izabrali demokratiju. Greška je što smo, u ime te nove slobode, srušili sve pred sobom. Srušili smo čitav jedan sistem koji je, kako je vrijeme pokazalo i kako i danas pokazuje, počivao na kodovima časti i morala. Sa ove vremenske distance, uz sve mane koje niko ne može negirati, niko ne može osporiti ni to da su to bila vremena istinskog procvata naše države i opšteg napretka.

Demokratija nije samo sloboda da izađemo na birališta, zaokružimo neki broj i odemo. Demokratija je sloboda izbora – izbora da li biramo loše ili dobro. Bojim se da decenijama biramo isto, a očekujemo drugačiji rezultat. To u psihologiji ima svoj naziv i definiciju. Dešava se da pojedina društva skrenu sa svog puta. Veliki narodi te greške brzo ispravljaju, vraćaju se na početnu tačku i kreću iznova. A nama istorija nije učiteljica života; nama je ona krug u kojem se uporno vrtimo, u nadi da će taj krug završiti gore i da ćemo mi biti ti na njegovom vrhu, često zaboravljajući da je to točak i da sve što ode gore, mora sići dolje. Tako smo sa našim točkom promašili skretanje, otišli na makadam umjesto na put, pa idemo uzbrdicama i čini nam se da smo uspješni, ne shvatajući da idemo u provaliju, na kojem god se dijelu tog kruga nalazili.

Danas nas ubjeđuju kako država nije kadra da se stara o svojim dobrima. Tačnija definicija bi bila da nismo mi, kao građani, kadri da se staramo sami o sebi. Nismo u stanju da se staramo o našim plažama, našim rijekama, našim imanjima… Sve treba prodati i izdati „strateškim partnerima“. Oni znaju bolje, oni znaju kako. I zaista znaju – vidimo to od Herceg Novog do Ulcinja, od Cetinja do Pljevalja. Vidimo po šumama i rijekama. Vidimo sve i ne preduzimamo ništa, opet birajući isto, samo u drugom pakovanju.

Prava promjena ne počinje zaokruživanjem rednog broja na listiću koji se zove izborni. Prava promjena počinje onog trenutka kad kažete sebi: DOSTA. Sloboda nema cijenu. Jer, možda ste sad gore, ali već sjutra ćete biti dolje. A možda se jednog dana i taj krug razmota, pa onda izdavaoce i prodavce, za početak, damo u zakup na trideset godina i više.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7