Dok nas decenijama sistematski „kljukaju“ propagandom kako je država po prirodi loš gospodar, nesposoban da upravlja sopstvenim resursima, u pozadini se odvija najbesramnija pljačka zdravog razuma. Ta priča o „nesposobnosti“ služi samo kao dimna zavjesa za one koji se kriju iza državnog pečata, dok krčme ono najvrednije.

Trajekt kao dokaz, aerodromi kao meta

Godinama su nas ubjeđivali da država ne može da upravlja jednom običnom linijom na moru. A onda se desio obrt, trajekti su vraćeni narodu i odjednom, preko noći, država je „progovorila“ jezikom profita. Pokazalo se da država i te kako umije, ali da godinama nije smjela od onih koji su profit usmjeravali u privatne džepove.

Danas istu tu matricu gledamo na aerodromima. Dok nam pričaju kako je to „teret“ kojeg se treba osloboditi, matematika ih brutalno demantuje. Prihodi aerodroma, stvoreni na našem nebu i našoj zemlji, uz poreze koje krvavo plaćaju naša privreda i naši građani, čine tu zajedničku kasu kojom se danas upravlja kao privatnim plijenom.

Matematika apsurda: emiteri vs. aerodromi

Evo cifre koja ogoljava sve: naši „javni“ propagandni emiteri, koji služe isključivo za poliranje partijskih biografija, koštaju nas godišnje koliko jedan, ako ne i dva aerodroma. Dakle, država ima novca da finansira maglu, skupu tehniku i hiljade sati programa koji služe samo za odliv prihoda, ali „nema računicu“ da zadrži zlatne koke koje donose čistu devizu.

Zašto nam je važnija kontrolisana vijest u Dnevniku nego funkcionalna pista? Odgovor je jasan: pista donosi novac narodu, a TV emiter čuva fotelju onima koji njime upravljaju.

Vojska na jaslama i cinizam od 7 evra

Dok drumovima krstari vojska od preko 5.000 službenih automobila, niko se od silnih reformatora nije sjetio da te resurse stavi u funkciju prihoda ili zakupa. Neće, jer je lakše trošiti iz kase koja nema dno.

Vrhunac cinizma je kada se ti isti upravljači hvale „usklađenim“ socijalnim davanjima, milostivo dodajući onima najugroženijima po 7 evra. Dok se oni hvale tim mrvicama, jedan službeni automobil za jedno popodne „popije“ više goriva nego što iznosi mjesečna pomoć porodici na rubu egzistencije. Oni ne voze svoje, ne troše svoje i ne plaćaju iz svog džepa, već iz džepa onih koji su na rubu ili iza linije egzistencije.

Ko se krije iza države?

Postavlja se pitanje: ko je taj koji može da dječaka iz spektra autizma zakine za njegova prava, ne poštujući sudske odluke? Ko su ti ljudi koji u ime države mogu da negiraju nalaze ljekara specijalista, da gaze presude i ignorišu zdrav razum?

Kada stignu odštetni zahtjevi zbog njihove bahatosti i kršenja prava onih najranjivijih, oni se povlače u sjenku „države“. Država plaća njihovu sujetu i njihovu pravnu hajdučiju, a njihova imovina ostaje netaknuta.

Finalna dijagnoza

Ovo nije pitanje neznanja, već namjere. Dok god se budžetom krpe rupe nastale ignorisanjem zakona i struke, a prihodi aerodroma i porezi privrede tope kroz plate propagandista i gume 5.000 limuzina, mi ne govorimo o ekonomiji. Govorimo o dijagnozi za sve one koji su nas potcijenili.

I dalje misle da je država njihova, a ne naša.

Vjeruju da im je taj posjed ostavljen u nasljeđe da njime trguju i da se njime razbacuju, dok narod prebrojava onih sedam evra povećane „pomoći“. Ali, prevarili ste se u računici. Trajekt je dokazao da država može kad hoće, a sve ostalo je dokaz da vi nećete, jer vam je vaš rezervoar draži od našeg praznog tanjira.

E pa, gospodo, tik-tak — sat polako otkucava.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7