Kada Mitropolit Metodije izjavi da će spomenik Pavlu Đurišiću biti premješten u crkvu, to ne može ostati samo vijest od par redova i nekoliko komentara na društvenim mrežama. To je rečenica koja u sebi nosi mnogo više od pitanja gdje će stajati jedan komad metala. Ona nas vraća u samu srž odnosa države i crkve u Crnoj Gori, u suštinu pitanja ko u ovoj zemlji donosi posljednju riječ kada se sudare istorija, moral, zakon i moć. Pavle Đurišić nije bezimeni vojnik iz prošlih vremena, nije čak ni ličnost oko koje se vode akademske rasprave o nijansama njegove uloge. On je komandovao jedinicama koje su u Drugom svjetskom ratu počinile stravične zločine nad civilima – ženama, djecom, starcima, samo zato što su bili druge vjere ili nacije. U Plavu i Gusinju, u Bihoru, Sandžaku i mnogim drugim mjestima, njegovo ime je ostalo zauvijek upisano u sjećanje preživjelih kao simbol straha, nasilja i smrti.

I danas, osam decenija kasnije, umjesto da se država jasno odredi i da javni prostor bude očišćen od simbola takvih ideologija, mi slušamo plan da se taj spomenik “spasi” i premjesti unutar crkve. Kao da crkveni zidovi imaju čudesnu moć da operu krv sa istorije. Kao da oltar može postati skrovište za ono što bi u svakoj normalnoj zemlji bilo obilježeno kao sramota i opomena. To otvara jedno bolno pitanje – da li će država dopustiti da se, pod izgovorom vjerske slobode, sakrije spomenik čovjeku čija su djela opisana u dokumentima i svjedočanstvima kao ratni zločini? Ako to prođe, šta sprječava da se sjutra unutar vjerskih objekata skladište i drugi simboli nasilja, netrpeljivosti i mržnje, pa čak i ideologije koje su razarale našu zemlju i naš region?

Sekularizam, o kojem se toliko govori, nije nikakva prijetnja vjeri. On je, naprotiv, zaštita vjere od politizacije i zloupotrebe. Sekularna država znači da ni crkva ni džamija ni bilo koja druga vjerska institucija ne može biti iznad zakona. Kada jednom prihvatimo da postoje “nedodirljivi prostori” u kojima država nema pravo da provodi pravdu, tada više nemamo državu – imamo paralelne centre moći. A ti centri moći ne odgovaraju nikome, ne polažu račune građanima, ne podliježu javnoj kontroli, nego se kriju iza mantija i svetih knjiga, dok zapravo vode vrlo svjetovne, često i vrlo mračne bitke.

Ono što se danas pokušava predstaviti kao bezazlen čin “zaštite tradicije” u suštini je opasan oblik istorijskog revizionizma. Kada spomenik stoji na trgu, on je jasan simbol i svi mogu da ga vide i ocijene. Kada ga sakriješ unutar crkve, on dobija oreol svetinje. Mladi koji ga budu gledali neće ga posmatrati kroz prizmu zločina, nego kroz prizmu “branitelja vjere” ili “mučenika naroda”. Na taj način, ideologija koja je posijala smrt i podjele dobija novi život, preobučena u odoru nevinosti.

I tu se vraćamo na početno pitanje – je li crkva jača od države? Ako jeste, onda se ne lažemo više da živimo u sekularnoj, modernoj, demokratskoj državi. Ako je država spremna da gleda na drugu stranu kada se istorijski zločini stavljaju pod krov vjerskih institucija, onda neka to i kaže otvoreno: zakoni su za male, a oltar je za velike. Ako pristane na ovakav presedan, Crna Gora će poslati poruku da se istina može sakriti, da se pravda može pregovarati, i da se krvava prošlost može predstaviti kao časna, samo ako pronađeš dovoljno debele zidove da je zaštite od svjetla.

Zato, ovo nije borba protiv crkve, niti protiv vjere. Ovo je borba za to da vjera ostane čista, da svetinje ostanu svetinje, a da se zločin nazove pravim imenom i ostane tamo gdje mu je mjesto – u istorijskim knjigama, sa jasnom osudom, a ne u hramovima pod velom poštovanja. Ako danas zaćutimo, sutra ćemo živjeti u zemlji u kojoj se oltar koristi kao oružje, a ne kao utočište mira. I tada više neće biti važno gdje je spomenik Pavlu Đurišiću – jer će čitava država postati njegov spomenik.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7