Sve se nešto busamo u junačka prsa, kako niko nema bolji, pametniji i hrabriji od nas. Može bit i nema. Kad vidiš koliko smo bogati izuzetnim ljudima, te nam vladaju, jasno ti je đe si. Samo bačiš pogled na brojne funkcionere i dostignuća im, ministarstva i vodeće, da se zaprepastiš! A ne no nisu vala opravdali povjerenje?! Ako ćemo pravo, i po zaslugama, bolji nas nijesu mogli zapas.

Toliko smo zahtijevni, pa im natovarili mnogo posla. Ne znaju đe će prije. Pa neko veli mnogo ih je. A nije, ni ova sila ljudi naše želje ne može stić da ostvari.

E kako smo čudni, to nije normalno. Drugi kad ih uvatis u laž, zastide se. Ođe kod nas ti se naljute, što si otkrio da lažu. Pa si ti kriv, što nećeš da slušaš laži, nikako onaj te ih priča. A da vidiš da neko krade, pa ako si kakav novinar, te se zanimaš za to, čoče, ispituješ i istražuješ, još i gore. Niko ne voli da mu se petljaš u lične poslove, normalno je da je kriv uvijek onaj te je radoznao. Nikako onaj te krade. Ne krade od tebe lično!

Odavde ti sve kreće, svakog ti đavola prvi znamo. Po svemu smo nadaleko poznati, eto sad i ekonomsko čudo. A nije iznenađenje, no smo tako stručni i pametni, da to ni svijet još nije viđeo.

Ðe su sad te zapadne sile, da nam stanu na crtu?! Da nas uče kako da živimo. Mickey nam je od zemlje stvorio perpetum mobile državu. Sve ti sama radi, sebi stvara, i održava! Radi ko mašina, pare sipa za sve potrebe. Svi u čudu kako, no nije lud da takve tajne otkriva. Bilo kome! Što bi mi druge učili.

Ni jedno novo radno mjesto, kakav pogon ili ne daj Bože kakva fabrika. Ko voli da radi, bez onaj te mora. Mi smo gospoda, pa ti skoro cijela populacija radi za državu, u ministarstva i državne institucije. I po tome smo prvi u svijetu. Pola naroda na teret države, drugo su ti đeca i penzioneri. A i oni su isto, na teret države. Ostalo je ovo malo neuposlenih, ali Dalaj Lama pomiritelj, slava mu i milost, i njih se dośeti, osmisli da budu savjetnici poslanika. Da se i to stotinjak ljudi ne ośeća otuđeno.

Pa vele ne daj duplo državljanstvo?! A kako ne daj, kad nam fali radnika za sve druge poslove. Neka uvoze i naprave građane od njih, ali ne one prave ka mi. Nego one druge, koji će nešto i da privređuju, da nam zarađuju, da bi se mi mogli važni pravit. Sa jedne strane, mi, državni aparat, a sa druge oni, radnička klasa.

Nije zalud Milanče prijetio da će i krv položit, da se to ostvari. Pa ko bi normalan to dozvolio, da ne damo da nam uđe radna snaga. Zato ti se on onoliko i śekira. Naučio je samo u kancelariju radit, imat određen životni stil! Kud bi sad bazen pazio, plaže čistio.

Ništa nije bez neke. Stvaramo našu domaću utopiju. Svega imamo. Jesu cijene nemirne, ali eto ga novi lanac stiže! Kad se ovi napune, još koju godinu, i to će se sredit. Svi bezbjedni, osim onih te nijesu!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7