Dvadeset je godina od obnove nezavisnosti. Tog maja 2006. godine Crna Gora je zvanično vratila svoju nezavisnost, ali je – htjela to priznati ili ne – zapravo vratila nezavisnost i Srbiji. Sa današnje tačke gledišta, bespredmetno je i uzaludno otvarati polemike o legitimitetu tadašnjeg referenduma. Ta priča je zapečaćena onog dana kada je Crna Gora primljena u sve relevantne međunarodne organizacije i dovedena pred sama vrata Evropske unije.

Zato ostavimo istoriju istoričarima. Postavimo sebi jedno mnogo važnije, ljudsko pitanje: šta mi danas slavimo?

I da li uopšte imamo razloga za slavlje?

Slavimo li to što smo u stanicu zvanu „savremeni svijet“ utrčali sa 16 godina zakašnjenja? To što nismo imali zrelosti, pameti i ljudskosti da se raziđemo u miru, kao braća, nego smo morali proći kroz pakao šest ratova, bombardovanja, sankcija, hiperinflacije i bestidnih progona – kako nacionalnih, tako i političkih? Slavimo li to što nas oni koji su nekada u nas gledali kao u uzor danas posmatraju sa visine? I to, budimo pošteni prema sebi, sasvim s pravom. Jer, dok smo se mi obračunavali, prebrojavali i razračunavali, oni su gradili i stvarali.

Da, dobili smo državu nazad. Ali kakvu? Opustošenu, posvađanu i vještački podijeljenu po svakom njenom istorijskom šavu. Danas, poslije dvije decenije, jasno je da su te podjele sistematski održavane samo iz jednog razloga: da bi se epska pljačka naroda i resursa mogla izvesti bezbolnije, sakrivena i ogrnuta ovom ili onom zastavom.

Ustav kao spomenik, a ne život

Ako otvorite Ustav Crne Gore, vidjećete da imamo jedan od najboljih pravnih akata na svijetu. Tamo piše da je ovo država svih njenih građana, ekološka država i država socijalne pravde. Međutim, surova realnost običnog čovjeka-radnika pokazuje da ta država živi isključivo na tom papiru.

Umjesto slobodnih građana, stvorene su partijske vojske i poslušni vojnici. Od ekologije i ustavne bajke dobili smo zapaljene automobilske gume i divlje deponije na svakom koraku. O socijalnoj pravdi izlišno je i govoriti – nemamo socijalni karton, nemamo uređene registre, a nemamo zapravo ni socijalne radnike. I njih, baš kao i pravdu, imamo samo na papiru, prepuštene formi i zvanjima takozvanih „voditelja slučaja“. Imamo sistemske pione, od kojih pojedini nose i ime Vesko, koji svoj slučaj i porodicu kojoj je pomoć bila preko potrebna nisu obišli niti posjetili punih 16 godina. Ali dobro, zato imamo oko 6.000 službenih automobila da se ta i takva elita ne muči pješke.

Svako malo sa ekrana čujemo kako je pred nama „šansa generacije“. E pa, drugovi i drugarice, budimo jednom u životu iskreni prema sebi: mi smo naše šanse propustili. I to ne jednom, nego više puta.

Kada smo birali, birali smo pogrešno. Umjesto poštenja, izabrali smo ono kukavičko „snašao se“. Umjesto rada, izabrali smo parazitsko „uhljebljivanje“. Umjesto časti – blud, umjesto vjere – sujevjerje, a umjesto date riječi – laž. Uradili smo potpuno isto što i naši očevi prije nas: umjesto perspektive, čistog računa i mira, oni su nekada davno izabrali tuču, rovove i izolaciju.

Luča u mraku i poslednji potez

Ipak, odbijam da vjerujem da je sve potpuno crno. Čak i u tim najtežim, najmračnijim vremenima kroz koja smo prošli, kroz sav taj medijski i politički mrak devedesetih, u ovom društvu uvijek je gorjela jedna luča.

Gorio je onaj prepoznatljivi, prkosni krik slobodnog pojedinca – onoga koji je vidio dalje od svih, koji je s gnušanjem odbio kolektivno ludilo i bratoubilačke ratove, a kojeg smo, u sopstvenom sljepilu, prokleli, izdali i poslali u izgnanstvo. Ta ideja čistog obraza i slobodne Crne Gore, koju je on tada sam nosio na vjetrometini, preživjela je uprkos svemu.

Zato je danas vrijeme, red je i ljudska dužnost da konačno počnemo da cijenimo one najbolje među nama koji tu istu luču nose danas. One koji u tišini, skrajnuti i često poniženi, drže ovu državu na svojim leđima dok se sve oko njih klima.

Pogledajmo u naše prosvjetare i profesore koji nam čuvaju pamet djece, doktore i medicinske radnike koji se bore za naše živote u urušenom sistemu. Pogledajmo poštene sudije i tužioce koji odbijaju da budu sluge moćnika, vojnike, policajce i vatrogasce koji glavu nose u torbi za našu bezbjednost. Pogledajmo defektologe i asistente koji sa nevjerovatnom ljubavlju i strpljenjem pružaju ruku onoj djeci kojoj je pomoć najpotrebnija.

To su naši heroji, a ne likovi sa funkcionerskih crnih lista i partijskih skupova. Ako njih ne počnemo da cijenimo, nismo proćerdali samo prošlost, nego i svaku nadu u sjutra.

Možda jesmo potrošili sopstvene živote. Možda smo proteklih ne dvadeset, nego trideset i kusur godina proveli duboko ukopani u rovovima prošlosti, gubeći vrijeme na tuđe bitke. Ali ta luča nam ne dozvoljava da odustanemo. Ona nas obavezuje da konačno skinemo povez sa očiju i pogledamo naprijed, u budućnost.

Tamo nas čekaju naša djeca i naši unuci.

Hoće li oni živjeti u najljepšoj državi na svijetu, slobodni i obezbijeđeni, ili će svoju sreću i hljeb morati da traže pod tuđim, tužnim nebom?

Odgovor na to pitanje zastrašujuće je jednostavan. Do nas je.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7