Džimbočo sam posjetila 2018. godine, dok sam bila na studentskoj razmjeni u Tokiju. Znala sam da ga nazivaju malim gradom knjiga, ali sam mislila da pretjeruju. Kao kada vam kažu da je neka ulica “raj za gurmane“, a tamo zateknete McDonald’s i Burger King.

Džimbočo je, međutim, zaista pravi pravcati rad knjiga. U njemu ima oko dvije stotine knjižara, od velikih i urednih, do uskih radnji u kojima djeluje da bi vas pogrešno izvučena knjiga mogla zatrpati zajedno sa vlasnikom. Knjige su u izlozima, kutijama na ulici, na stolovima ispred prodavnica i na policama naslaganim do plafona.

Kvart je počeo da se razvija krajem 19. vijeka, kada su se u tom dijelu Tokija otvarale škole i univerziteti. Studenti su prodavali stare udžbenike i tako je nastao čitav knjižarski ekosistem.

Kasnije su u Džimbočo stigle izdavačke kuće, štamparije, profesori, pisci i kolekcionari. Kvart je teško stradao u zemljotresu i požarima 1923. godine, ali je obnovljen i ponovo postao jedno od središta književnog života Tokija.

Danas tamo postoje knjižare specijalizovane za stare mape, filozofiju, umjetnost, film, muziku, rijetka strana izdanja, mangu, pa čak i knjige o mačkama.

Za čovjeka koji voli knjige, Džimbočo zvuči idilično, ali za onoga koji već ima previše knjiga, to je zasjeda.

Prije ulaska u takva mjesta uvijek imam isti plan: neću ništa kupiti. Samo ću pogledati. Eventualno jednu knjigu, ali samo ako pronađem nešto zaista posebno.

Problem sa Džimbočom je što gotovo sve djeluje posebno. Stara izdanja, neobične korice, lijepe ilustracije,… Moj japanski tada, a ni sada, nije dovoljno dobar da pročitam većinu tih knjiga. To me, naravno, nije spriječilo da ih poželim.

Čovjek bi pomislio da nemogućnost čitanja sadržaja smanjuje potrebu za kupovinom. U praksi samo počnete više da cijenite korice i da se uzdate u mogućnost da će više knjiga na vašoj polici ostaviti utisak da ste mnogo obrazovaniji nego što jeste.

Džimbočo ima i godišnji festival polovnih knjiga, kada knjige izlaze na ulice i čitav kvart postaje ogromna knjižara na otvorenom. Poznat je i po starim kafeterijama, takozvanim kissaten, u kojima su se okupljali pisci, urednici i studenti.

Tu su i brojni kari restorani. Jedno od popularnih objašnjenja kaže da je kari omiljen među čitaocima zato što se može jesti kašikom jednom rukom, dok se drugom drži knjiga.

Ne znam da li je to istorijski sasvim tačno, ali mi zvuči dovoljno uvjerljivo. Ljubitelji knjiga spremni su da prihvate svaku hranu zbog koje ne moraju da batale poglavlje.

Dok sam prolazila Džimbočom, razmišljala sam koliko bih voljela da nešto slično postoji u Podgorici. Ne mora to biti dvije stotine knjižara. Za početak bi bilo dovoljno svega nekoliko u kojima se knjige ne prodaju samo kao još jedan proizvod, između školskog pribora, parfema i igračaka.

U Podgorici imamo knjižare, ali ih nemamo mnogo, a još manje je onih u kojima možete dugo da preturate po polovnim, starim ili rijetkim izdanjima. Većina ponude vrti se oko novih naslova, bestselera, školskih knjiga i onoga što se najbrže prodaje.

To je razumljivo u kapitalizmu, jer knjižare moraju od nečega da žive.

Voljela bih da ima knjižara u kojima knjiga može da se proda, zamijeni i nastavi život kod nekog drugog, umjesto da godinama skuplja prašinu ili završi u kutiji pored kontejnera. A šta bi falilo da ima više i književnih kafea koji nijesu samo lokali sa nekoliko knjiga na zidu zbog enterijera? Mjesta u kojima možete da sjednete, listate, razgovarate, naiđete na autora ili autorku ili na nekoga drugog ko će vam preporučiti naslov za koji nijeste znali?

Podgorica je dovoljno mala da bi takav kvart mogao da nastane gotovo slučajno. Nekoliko knjižara, antikvarnica, malih izdavača i kafea u istom dijelu grada bilo bi dovoljno da se stvori mjesto na koje se ne dolazi samo da se nešto kupi, već da se provede vrijeme.

Džimbočo nije lijep na tipičan tokijski način. Nema ogromne neonske reklame, slavnu raskrsnicu poput Šibuje, niti poznati hram. Ima samo knjige i ljude koji su spremni da provedu pola dana tražeći izdanja za koje niko drugi ne zna da postoje.

To je mjesto na kojem ne morate znati šta tražite. Dovoljno je da imate vremena, nešto novca i veoma slabu sposobnost da kažete: „Ova knjiga mi zaista nije potrebna”.

Sve to imam i ne žalim.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7