U Mijazakijevom “Haulovom pokretnom zamku“ vrata ne vode uvijek na isto mjesto. Kada okrente ručicu iznad njih, zavisno od boje, otvara se drugi grad, drugi pejzaž, ponekad sasvim drugi svijet.

Crna Gora već godinama stoji pred vratima Evropske unije (EU), uvjerena da zna šta je sa druge strane. U našoj političkoj mašti, to je uređena kuća u kojoj institucije rade, zakon važi jednako za sve, plate su veće, korupcija manja, a život dostojniji. Članstvo je predstavljeno kao povratak “normalnom svijetu“, kao završetak nekakvog dugog putovanja.

Sada nam govore da smo blizu. Crna Gora je zatvorila 18 od 33 pregovaračka poglavlja, a 2028. godina sve češće se pominje kao mogući datum prijema.

Ali, dok mi gledamo prema vratima, rekla bih da se mijenja ono što je iza njih.

EU u koju bi Crna Gora mogla ući neće biti ista ona EU u koju su ulazile ranije članice. Njemačka, Francuska, Holandija, Belgija i Luksemburg predložile su dodatne zaštitne mehanizme za buduće članice: stroži nadzor vladavine prava, lakše sankcionisanje država koje nakon prijema počnu urušavati demokratiju i mogućnost ograničavanja pojedinih glasačkih prava.

Crna Gora bi, kao najnaprednija kandidatkinja, mogla biti prva država na kojoj će se takav model isprobati.

To znači da bismo mogli ući u EU, ali sigurno ne pod istim uslovima pod kojima su u nju ulazili drugi. Mogli bismo dobiti mjesto za stolom, zastavu i evropske predstavnike, ali ne odmah i sve ključeve kuće.

Takva ideja nije sasvim bezrazložna.

EU je na teži način naučila koliko je lako zahtijevati demokratiju od države koja čeka prijem, a koliko teško disciplinovati članicu koja je već unutra i raspolaže pravom veta. Mađarska je pokazala da se evropski novac može uzimati, zajedničke odluke blokirati, a evropske vrijednosti istovremeno potkopavati.

Od Crne Gore bi se tako moglo očekivati da bude demokratski urednija, politički poslušnija i čak pouzdanija od pojedinih starih članica. Mi ćemo možda morati dokazivati da nećemo postati nova Mađarska, dok Mađarska ostaje punopravna članica sa pravima koja bi nama mogla biti privremeno uskraćena.

Tu se vidi stari evropski odnos prema Balkanu: od nas se traži da Evropu posmatramo kao mjeru svega, dok ona sebi dopušta da bude manje idealna nego što zahtijeva od nas. Njihove političke krize su unutrašnji evropski problem, a naše “dokaz” da još nijesmo dovoljno evropski.

Takva dvostruka pravila ne znače da Crna Gora ne treba da ispuni stroge uslove. Naprotiv. Zemlji u kojoj se institucije i dalje doživljavaju kao partijski plijen, a zakoni kao materijal koji se prilagođava trenutnoj većini, dodatna kontrola može biti korisna. Naša vlast najbolje radi kada neko spolja prati rokove, traži rezultate i prijeti zatvaranjem finansijske slavine. Da reforme zavise samo od domaćih političara, izvjesno je da bi prvo bila formirana radna grupa, zatim međuresorna komisija, a onda strategija kojom bi se utvrdilo zbog čega promjene još nijesu moguće.

Ali nešto može biti korisno, a ipak neravnopravno.

Dodatni nadzor mogao bi štititi građane Crne Gore od njihove vlasti, a ograničavanje glasačkih prava štitilo bi prvenstveno EU od Crne Gore.

Crna Gora zato ne bi smjela da u proces evropskih integracija ulazi kao učenik koji se plaši da postavi pitanje učitelju. Čitava naša javna scena navikla je da se prema EU odnosi gotovo pobožno. Evropski zvaničnici se rijetko kritikuju, njihove izjave tretiraju se kao konačne presude, a svaka sumnja lako se proglašava antievropskom.

Ali demokratija počinje upravo tamo gdje prestaje potreba za nepogrešivim autoritetima.

Biti za članstvo u EU ne znači pristajati na sve što dolazi iz Brisela. Naprotiv, ozbiljno evropsko opredjeljenje trebalo bi da podrazumijeva pravo da se kritikuju i domaća vlast i evropske institucije, naročito kada govore jedno, a rade drugo.

Nijedna zajednica koja sebe naziva demokratskom ne bi trebalo da strahuje od pitanja.

Zašto bi nove članice imale manje prava od starih? Zašto je Crna Gora odjednom tako poželjna, iako je očito da se naše institucije nijesu preko noći preobrazile? Zašto veličati ljude koji se trude da nas ubijede u suprotno?

Odgovor je vjerovatno manje romantičan od priče o evropskoj porodici.

Proširenje se ubrzalo zato što se Evropa osjeća nesigurnije. Crna Gora je mala, članica NATO-a, koristi euro i ne može ozbiljno poremetiti evropsko tržište ili budžet. Dovoljno je bezbjedna za prijem, a dovoljno simbolički važna da posluži kao dokaz da politika proširenja još živi.

Nijesmo, dakle, postali mnogo bolji, nego geopolitički korisniji.

To je razlog da, sve i da zaista uskoro postanemo dio EU, članstvu ne prilazimo kao obećanoj zemlji.

I u EU postoje zarobljeni mediji, slabljenje pravosuđa, korupcija, ekstremna desnica, duboke ekonomske razlike i države koje evropske institucije koriste kada im odgovaraju, a napadaju ih kada im ograničavaju moć. EU nije bajna i uređena kuća koja čeka da primi jadni, nesređeni Balkan. I ona je Haulov pokretni zamak: složena, protivrječna konstrukcija koja škripi, mijenja pravac i pokušava da popravi djelove dok je već u pokretu.

To što nas je sada spremnija primiti ne mora biti dokaz da smo mi konačno postali savršeni kandidat. Naprotiv, čini mi se da je i ona slabija, nesigurnija i spremnija na kompromise nego ranije.

Upravo zato prema EU treba biti kritičan, ne iz nekog inata, provincijskog prkosa ili potrebe da se relativizuju domaći neuspjesi, već zato što se evropske vrijednosti mogu braniti samo ako važe za sve.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7