Posljednjih mjeseci poruke koje dolaze iz Brisela baš su euforične: Crna Gora je “najnaprednija“, članstvo je “na dohvat ruke“, prilika je “istorijska“. U političkom marketingu takve rečenice imaju svoju funkciju, stvaraju momentum, proizvode optimizam, podstiču reformsku energiju. Ali kada se ogole od diplomatske retorike, ostaje pitanje: da li je Crna Gora zaista suštinski spremna za članstvo ili je Evropi hitno potrebna jedna pozitivna priča?

Institucije u Crnoj Gori su i dalje krhke, pravosuđe opterećeno starim problemima, politički sistem nestabilan, a zarobljene strukture moći nijesu nestale, samo su promijenile oblik. Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala još nema dubinu koja bi značila nepovratnu transformaciju sistema. Reformi ima, ali više na nivou normi nego praksi.

S druge strane, Evropskoj uniji (EU) danas je, možda više nego ikada, potreban dokaz da politika proširenja nije mrtva. Nakon Bregzita, rasta populizma, rata u Ukrajini i geopolitičkog nadmetanja sa Rusijom i Kinom, EU je očito potrebna priča o uspjehu, neki primjer da evropska perspektiva i dalje funkcioniše kao transformativna snaga. Crna Gora je, u tom smislu, idealan kandidat: mala država, bez velikih teritorijalnih sporova, formalno najdalje odmakla u pregovorima, a opet politički dovoljno fleksibilna da prati evropske poruke.

Problem je što potreba za simboličnim uspjehom može proizvesti snižavanje kriterijuma i nerealnu interpretaciju stvarnosti. Ne zato što Evropa ne zna kakvo je stanje, nego zato što joj je politički korisno da “vidi” napredak. U međunarodnoj politici percepcija je često jednako važna kao činjenice. Ako postoji kandidat koji može poslužiti kao dokaz da proširenje funkcioniše, biće podržan.

Kada bismo sve to preveli na japanski jezik, optimistična politička naracija o uspjehu reformi bila bi tatemae, društveno prihvatljivo mišljenje i ponašanje, dok bi honne, stvarna (unutrašnja) istina, bila svijest da proces transformacije nije završen i pitanje je kada će biti.

Ne znači, međutim, da evropski put nije važan ili da članstvo ne bi bilo korisno. Naprotiv. Evropske integracije su i dalje najjači okvir za institucionalno jačanje regiona. Ali postoji opasnost kada se politička želja za uspjehom pretvori u preuranjenu deklaraciju pobjede. Ako Crna Gora uđe u EU bez suštinski stabilnih institucija, problemi neće nestati, samo će se premjestiti unutar evropskog sistema i vrlo vjerovatno dobiti neke nove dimeznije o kojima sada ni ne razmišljamo.

EU je i ranije pokazivala pragmatizam u proširenju, pa tako znamo da geopolitika ipak pobjeđuje vrijednosti i principe. U tom smislu, moguće je da će Crna Gora postati članica brže nego što objektivno ispunjava stroge kriterijume.

Za građane i građanke Crne Gore, međutim, ključno pitanje nije kada će država formalno ući u EU, nego da li će evropske vrijednosti, vladavina prava, funkcionalne institucije, odgovornost vlasti, zaista postati dio svakodnevnog života. Članstvo je politički čin, a transformacija društveni proces, koji je puno teže dostići.

U Japanu postoji jedan koncept u biznis studijama, kaizen, koji označava kontinuirano unapređenje obično kroz male, ali stvarne promjene. Evropske integracije bi, u idealnom slučaju, trebalo da budu upravo to – proces suštinskog poboljšanja sistema, a ne samo cilj koji valja precrtati.

Možda će Evropa, zbog sopstvene potrebe za optimizmom, ubrzati i pojačati narativ o uspjehu Crne Gore. Ali stvarni uspjeh neće biti članstvo, nego kvalitet institucija i sistema koji ostaju i kada se vlasti promijene.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7