Tužno je što se kod nas i festival kao što je EXIT odmah prevodi na jezik spasa: 210 hiljada noćenja, više od 40 miliona eura ekonomskog efekta, 1,5 miliona eura državne podrške, dodatna podrška opština, globalna promocija, kreativne industrije, digitalni nomadi, istorijska šansa. Sve je već izračunato i, prije svega, politički prodato prije nego što je javnost uopšte stigla da pita ono elementarno: gdje, kako, za koga, pod kojim uslovima i po koju cijenu za prostor. Vlast ne predstavlja EXIT kao događaj koji treba pažljivo planirati, nego kao spektakl koji sam po sebi dokazuje viziju razvoja te iste vlasti.

Nije sporno da veliki festivali mogu donijeti prihod i međunarodnu vidljivost. Sporno je kada se procjene predstavljaju kao gotova istina, a javna podrška kao samorazumljiva investicija koju niko ne smije dovesti u pitanje da ne bi ispao neprijatelj turizma, mladih ili modernosti. U svemu tome, vlast ne spominje opterećenje prostora, otpad koji neminovno proizilazi iz takvih masovnih okupljanja, vodu, saobraćaj, buku, bezbjednost, pritisak na komunalnu infrastrukturu i lokalne zajednice. Govori se samo o promo slici, jer je ta slika danas najvažnija valuta vlasti: kadar pun mladih ljudi, mora, svjetla i dronova vrijedi više od svake ozbiljne rasprave o tome da li država zaista može da iznese ono što vlast reklamira. Kod nas je redosljed obrnut: prvo fanfare, onda improvizacija.

Zanimljivo je i ono što se u euforiji prećutkuje: koliko je javno dostupno, potpuno besplatan ulaz najavljen je za Sea Dance u Bečićima, uz obaveznu registraciju, a ne za cio EXIT projekat u Crnoj Gori. Organizatori su to predstavili kao globalni presedan koji će privući desetine hiljada ljudi iz više od 100 zemalja. Upravo zato je ta “besplatnost” toliko politički korisna: ona zvuči kao poklon građanima, iako je riječ o događaju koji se istovremeno subvencioniše javnim novcem. U prevodu, ono što se predstavlja kao besplatno najčešće samo znači da trošak nije nestao, nego je prebačen na sve građane i građanke. Besplatna karta je možda najbolja marketinška riječ u zemlji u kojoj je javnost odavno navikla da ne pita ko zapravo plaća račun.

To pitanje je u Crnoj Gori posebno važno zato što nije riječ o bilo kakvoj zemlji, nego o državi koja u Ustavu samu sebe naziva ekološkom. Ta formulacija kod nas već dugo služi kao ukrasna rečenica za svečane govore, dok se u praksi prostor tretira kao potrošna roba za kratkoročne interese. U zemlji koja se zaklinje u ekologiju, more se zagađuje, obala betonira, infrastruktura raste sporije od apetita investitora, a svaka nova sezona se zamišlja kao još jedan test koliko teritorija može da istrpi. EXIT zato nije samo muzičko pitanje. On je ogledalo našeg razvojnog modela: da li želimo događaj koji poštuje granice prostora ili još jedan spektakl koji treba da prikrije da te granice više gotovo niko ne priznaje.

Japan je zanimljivo poređenje baš zato što tamo, uprkos snažnoj turističkoj ekonomiji, sve češće rade ono što kod nas zvuči nezamislivo: ograničavaju pristup kad procijene da je svakodnevni život lokalne zajednice ozbiljno ugrožen. U gradu Fudžijošida, podno Fudžija, ove godine je otkazan festival cvjetanja trešnje koji je prvobitno i nastao da promoviše turizam, jer je grad procijenio da priliv više od 10 hiljada stranih turista dnevno prijeti svakodnevnom životu stanovnika. Uvedena su i dodatna ograničenja za autobuse i vozila, pojačano obezbjeđenje, a jedan gradski zvaničnik je za medije rekao da je teško uskladiti turizam sa bezbjednošću životne sredine stanovnika u običnom stambenom naselju.

To je ona vrsta političke odluke koju Crna Gora gotovo da ne umije ni da zamisli: da se ne odabere maksimum posjete, nego minimum štete.

Japan je išao i korak dalje. U Kjotu su, prije nekoliko godina, zabranili turistima ulazak u privatne uličice četvrti Gion zbog uznemiravanja gejši, nepoštovanja pravila i upada na privatne posjede.

U području oko Fudžija vlasti su čak postavljale barijere da blokiraju pogled na planinu na viralnim foto-lokacijama, jer su gužve, nepropisno parkiranje, smeće i ugrožavanje bezbjednosti prešli granicu podnošljivog. To nijesu antiturističke mjere, nego priznanje da postoje mjesta na kojima zajednica i prostor ne smiju biti podređeni svakoj tržišnoj želji i svakoj instagramabilnoj slici. Drugim riječima, ozbiljna država ponekad kaže: ne može baš sve, ne uvijek i ne po svaku cijenu.

Crna Gora, naprotiv, kao da i dalje vjeruje da je svako veliko okupljanje automatski razvoj, svaka gužva automatski prosperitet, a svaka promotivna kampanja automatski dokaz uspjeha. Kod nas se ekološka šteta i pritisak na prostor tretiraju kao kolateral koji treba nadglasati muzikom i turističkim statistikama. Vlast dobro zna da je dovođenje velikog festivala fotogenično, politički isplativo i medijski zahvalno. Mnogo je lakše prodati kadar mase na plaži nego objasniti kako će se riješiti voda, struja, saobraćaj, otpad, zaštita obale i dugoročna održivost. Još je lakše sve to predstaviti kao modernizaciju zemlje, a svaku sumnju proglasiti sitničarenjem, provincijalizmom ili mržnjom prema napretku.

Ako je zemlja zaista ekološka država, onda festival ne smije biti izgovor da se još jednom žrtvuju prostor i javni interes. Ako nije, onda neka to više niko ne govori svečano i patetično, kao da je riječ o principu, a ne o praznoj ustavnoj dekoraciji. U tom smislu, EXIT je mnogo više od festivala. On je test da li Crna Gora želi da bude država koja upravlja prostorom ili država koja ga iznajmljuje zarad sopstvene političke reklame.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7