Kažu brane naše žene, djecu, naaarod. Na Trgu, pred Vladom, gdje se orilo “Turci napolje“. Na istim onim mjestima gdje se ranije protestvovalo i gdje je polagano cvijeće za ubijene žene, žrtve femicida, porodičnog ili akušerskog nasilja, čija imena niko nije zapamtio.

To je crnogorski femonacionalizam, domaća verzija svjetskog fenomena u kojem se ženska prava koriste kao oružje nacionalizma, a ne kao stvarna borba za jednakost. Pojam je skovala sociološkinja Sara Faris da opiše paradoks: desni i nacionalistički pokreti, koji inače preziru feminizam, iznenada se pozivaju na “zaštitu žena“, ali samo kad su “ugrožene od stranaca“.

U toj logici, žena postaje simbol teritorije, časti, nacije, a njeno tijelo, linija razgraničenja između “nas“ i “njih“.

U Crnoj Gori, taj mehanizam se aktivirao čim su se pojavile vijesti o navodnim napadima turskih državljana. Odjednom, društvene mreže, mediji i kafane su se pretvorili u arene moralne panike: govori se o “našim ženama“, o “tuđim muškarcima“, o “odbrani dostojanstva“.

Ali upravo u toj histeriji zaboravlja se činjenica da turski državljani nijesu ti koji godinama uznemiravaju žene, siluju ih, ubijaju ih. To čine njihovi muževi, komšije, rođaci, kolege, ljudi iz ovog istog društva. U Crnoj Gori su žene ubijane, jer su tražile razvod, jer su se usprotivile, jer su se usudile da progovore. I nijedan od tih zločina nije počinio “stranac”.

Zato kad neko šireći mržnju prema strancima tvrdi da tako brani “naše žene“, zapravo brani samo sopstveni položaj nasilnika.

To licemjerje je staro koliko i patrijarhat. Jer, kad žena iz Nikšića, Bara ili Podgorice prijavi nasilje, institucije ćute. Kad muž ubije suprugu, najčešće se pojavi samo informacija o tome da je “porodični sukob eskalirao“. Kad ubijena ili silovana žena postane vijest, to nikoga ne interesuje. Kad žena zatraži pomoć, sistem joj ne nudi sigurnost.

Femonacionalizam je ta maska: lažni feminizam u službi nacije. To je trenutak kada briga za žene postane sredstvo za napad na druge. U tom trenutku, ženska tijela prestaju da budu ljudska i postaju simbolička granica koju “muškarci nacije“ moraju čuvati. To nije zaštita, nego kontrola.

Slično se godinama dešava i u Japanu. Tamo konzervativne vlade redovno pozivaju žene da “rađaju više Japanaca“ i time “brane kulturu od nestanka“. U isto vrijeme, broj žena koje trpe porodično nasilje raste, a stopa prijavljivanja ostaje niska. U medijima, nasilje nad ženama često se tumači kao “porodična tragedija“ ili “incident“, a ne kao društveni problem. Japan je, po ekonomskim pokazateljima, jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta, ali u sferi rodne ravnopravnosti zaostaje.

To je tihi, sofisticirani oblik femonacionalizma: gdje se ženska uloga svodi na simbol tradicije i demografskog spasa, dok se sistemska nepravda zamagljuje pričom o “porodičnim vrijednostima“.

Kod nas je to manje sofisticirano. Kod nas to znači da će muškarci koji danima šire govor mržnje prema strancima, sjutra bez trunke srama napisati status o tome da je žena, žrtva femicida, “možda iznervirala muža”. Da će država na papiru podržati Istanbulsku konvenciju, ali da neće obezbijediti dovoljno podrške.

Crnogorski femonacionalizam ne brani žene. On ih koristi, kao izgovor, kao moralni štit, kao teren za dokazivanje nacionalne časti. I zato je važno reći: Ako ne vjerujete ženama kad prijave nasilje, ako ćutite o femicidima, nemojte vikati o časti.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7