Slučajevi vršnjačkog nasilja prisutni su kako kod nas, tako i na globalnom planu. I to nije novina. Oduvijek ih je bilo. Manje ili više, teško se može dati validan odgovor budući da evidencija nije vođena na način koji bi omogućio uporedbu.

Ipak, evidentno je da se o ovom problemu danas govori više nego ikada, a da je on, uprkos tome, sve izraženiji, a oblici i posledice nasilja teže.

U nekim ranijim vremenima slučajevi vršnjačkog nasilja rješavani su više neformalnim putevima, oslanjanjem na nepisani etički kodeks, gdje su roditelji/staratelji preuzimali glavnu ulogu i, u saradnji sa vaspitno-obrazovnim kadrom, djelovali u slučajevima vršnjačkog nasilja.

Tadašnja nedovoljna sistemska uređenost po pitanju rješavanja ove vrste problema, sa jedne strane, nije nudila izbalansiranu i potrebnu potporu pružanju adekvatnog odgovora, ali,  s druge strane, težište odgovornosti stavljala je na počinioce i odgovorne za njihovo vaspitanje i proces socijalizacije.

Danas je pristup više institucionalizovan,  ali teško da možemo reći i uspiješniji.

Težište odgovornosti je pomjereno. Sa porodice, kao primarne zajednice, izmješteno je u širi društveni kontekst koji nudi priliku za relativizaciju iste.

Sistemski pristup formalno postoji. Radne grupe se formiraju na raznim nivoima, izrađuju se strategije, postoje procedure reagovanja u slučajevima nasilja, i sve na papiru valjano funkcioniše. Međutim, da li praksa to potvrđuje? Događaji, svojom učestalošću, ipak pokazuju nedostatke dosadašnjih pristupa.

Poslednji slučaj vršnjačkog nasilja nije izuzetak. Mada se radi o ponovljenom slučaju, zvanično je saopšteno da su sve službe preduzele sve iz svoje nadležnosti. A, nasilje se, ipak, ponovilo! Dakle, strategije i procedure ne daju efekte koje bi trebalo i zbog kojih su kreirane. Odnosno, postoji prostor koji nije pokriven nečijom nadležnošću.

Upravo taj dio, koji ne pokrivaju pravila i procedure, je onaj u kojem žrtve nasilja pate.

Prelazak sa, uglavnom, moralne na više institucionalnu odgovornost kao da je zamrznuo osjećaj potrebe za ljudskom odgovornošću.

Razvijanje mehanizama kojima će uspješno biti kreirani ambijenti za podsticanje empatije počev od rane socijalizacije trebalo bi da, uz smjernice, uputstva i procedure, budu prioritet.

Ljudsko biće ne funkcioniše po zadatim kodovima, već primarno po emocijama, svijesti i, dobrim dijelom društveno oblikovanoj,  savjesti. Upravo je to tačka fokusa i orijentir za preduzimanje napora u rješavanju problema vršnjačkog nasilja, kojem strategije, pravila i formalne smjernice mogu biti od velike pomoći.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7