Dijete je uzelo loptu drugom djetetu na igralištu, otrčalo do oca, koji je vodio posvećen razgovor sa nekim, i zajedno su se udaljili. Kada je ocu naknadno skrenuta pažnja na događaj koji nije registrovao, prokomentarisao je iznenađeno, ali i revoltirano: “Pa, to je samo lopta”.

U školskom hodniku dijete se zaletjelo i gurnulo drugo dijete koje je palo i povrijedilo se. Roditelji djeteta odgovornog za incident u školu su došli tek nakon trećeg upućenog poziva. Na predočenu situaciju imali su samo jedno pitanje: “Zašto dižete galamu zbog dječije igre”? Isto se ponovilo i u nekoliko navrata kasnije. Kada je dijete koje je trpjelo takvo ponašanje odreagovalo na isti način, uslijedila je burna reakcija prethodno pomenutih roditelja za koje situacija više nije imala formu dječije igre.

Dijete je uporno komšijama bušilo gume na automobilima parkiranim ispred kuća. Mnogo očevidaca je svjedočilo o tome ko je počinilac. Uprkos tome, majka je imala samo jedan odgovor: “Moje dijete to ne bi uradilo nikad”.

U periodu rane socijalizacije društveno okruženje za dijete je potpuna nepoznanica koju razotkriva postepeno i iskustveno.

Odgovornost, prvenstveno, roditelja/staratelja je da doprinesu formiranju ličnosti koja će biti svijesna svojih potencijala, koja neće robovati stereotipima i predrasudama, ali koja će imati razvijenu svijest o društveno prihvatljivom ponašanju, naročito, u dijelu neugrožavanja drugih.

Tranzicija u demokratiju, jačanje osviješćenosti o mogućnostima, pravima i slobodama, donijela je raskidanje veza sa mnogim aspektima pređašnjeg načina ličnog i socijalnog  funkcionisanja i poimanja stvarnosti, okruženja i društvenih tokova. Brojni pozitivni aspekti navedenog se lako mogu uočiti. Ipak, isključivost gotovo nigdje nije dobra, pa ni ovdje. Usmjeravanje djece u pravcu razvoja slobodnog duha i pogleda na svijet je jedno, posve drugo je proces socijalizacije tretirati kao pustolovinu bez kompasa, odbacujući mogućnost postavljanja određenih ograničenja.

Granice ne moraju obavezno imati negativnu konotaciju. One doprinose stvaranju svijesti o tome što je loše po nas i po druge, i čuvaju i druge i nas same.

Nebavljenje djecom na pravi način i u dovoljnoj mjeri, njihovim razvojem i vaspitanjem pod krilaticom da će “kad odrastu sve doći na svoje”, pokazalo se ne samo neutemeljenim, već i nedopustivim,  pa i opasnim.

Zgražavanje nad sve učestalijim i agresivnijim primjerima vršnjačkog,  i uopšteno, nasilja je pomalo licemjerno. Ponašanje djece je produkt našeg vaspitavanja. Njihovo ponašanje je naša slika.

Svima su nam poznate situacije u kojima stariji članovi porodice, prijatelji, poznanici podstiču dijete koje je, maltene, tek progovorilo da izgovara ružne riječi. U tom trenutku, nekome je to smiješno i simpatično. Dijete, nesvijesno značenja riječi koje izgovara, nastavlja to da čini jer nailazi na odobravanje okoline, na smijeh i pozitivne emocije. Na taj način takav model ponašanja usvaja kao prihvatljiv i razumljivo da je dijete iznenađeno i onemogućeno da shvati šta se dešava kasnije, kada malo odraste, i kada isto to ponašanje postane predmet kritika, osuda i kazni. Dijete je u takvoj situaciji nesnađeno i uglavnom frustrirano, te nesigurno po pitanju brojnih drugih društvenih situacija. Tada se često ide u neku od krajnosti.

Ista situacija je i sa ispoljenim agresivnim činom prema životinjama. “To je dijete, ne zna, proći će ga” je najučestaliji, a najopasniji pristup ovim pojavama. Nereagovanjem i neukazivanjem na pogrešnost ovakvog činjenja djeca shvataju da je isto prihvatljivo.

Takođe, ideja da je dozvoljeno sve ono što nije zabranjeno vodi u poistovjećivanje ljudskog bića sa mašinom.

Vaspitanjem i pravilnim usmjeravanjem kod djece se razvija svijest o drugim ljudima i bićima, njihovim posebnosti i potrebama, razvija se empatija, pa prvobitno vidljivo postavljene granice više nisu potrebne, jer razvijeno saosećanje i usvojena moralna načela određuju model daljeg društvenog funkcionisanja.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7