Za Italijane, obrok je mnogo više od pukog zadovoljenja gladi i nema samo nutritivni, nego i kulturološki aspekat. U slučaju da se zadesite na ručku sa Italijanima, ubrzo ćete shvatiti da se tom ritualu pristupa ozbiljno i posvećeno.

Kao i u svemu ostalom, Italijani su vrlo strastveni prema hrani, a kvalitet sastojaka je najvažniji. Dobro meso kupujete kod svog mesara a povrće u specijalizovanoj, lokalnoj piljari. Obično se povede razgovor o tome šta pripremate tog dana, uz obaveznu kritiku konzumerističkog društva, koje ne razumije da se zeleno lisnato povrće jede zimi a da paradajz od oktobra ne valja.

Italijani najčešće preskaču doručak, barem onaj u tradicionalnom smislu, kako ga mi doživljavamo – kao najvažniji obrok u toku dana. Za njih je to kratko zaustavljanje u baru na putu ka poslu, jedan brioš i espresso, s nogu.

Ručak je dosta ranije, oko 1 sat, i tada se ide na pauzu. Meni je to u početku bilo dosta čudno, s obzirom na našu naviku da kasno i obilato doručkujemo a da ručamo nakon posla.  Primijetila sam i da mnogi u tom periodu zatvaraju svoje radnjice ili rade dvokratno.

Aperitivo je kratki predah nakon posla a prije večere, i to je ono što mi vjerovatno najviše nedostaje u Podgorici. Nemamo dovoljno vremena i energije za večernji izlazak sa prijateljima ali imamo tek toliko da popijemo jedan Aperol Spritz ili čašu vina koju prati antipasto sa sirevima i pršutom.

Večera je glavni događaj dana. U zavisnosti od toga da li večerate kod kuće ili vani, da li ste za jela na bazi mesa ili ribe, ili biste radije picu, bira se i mjesto. Italijani obožavaju organizovane večere sa prijateljima i pripremite se na trosatni događaj koji nerijetko traje do ponoći. Uz večeru se pije vino a nakon jela dižestiv. Razgovor se vodi upravo o onome što ste večerali, od kvaliteta i svježine sastojaka, do načina pripreme.

Na ribu se nipošto ne stavljaju bijeli luk i limun – E no! Riba mora imati ukus ribe i to pravilo se doslovno preslikava i na sva ostala jela. Fascinantna je italijanska kultura ishrane. Sezonska jela se s pravom tako nazivaju i čorbice se jedu u hladnijim danima, nipošto ljeti.

Tokom jesenjih mjeseci, u manjim mjestima, organizuju se lokalni festivali, takozvane sagre, pa tako možete posjetiti: festival tartufa, festival grožđa, vrganja, kestena… Pripremaju se tipična jela tog kraja koja prate temu festivala.

Imala sam sreću da jedne godine prisustvujem festivalu vrganja u blizini Rima, gdje sam probala najrazličitija jela na bazi vrganja. Takvi festivali ne promovišu samo lokalne specijalitete, već pružaju uvid u kulturno naslijeđe i tradiciju tog kraja. Festival vrganja bi bio sjajan dodatak turističkoj ponudi sjevera  Crne Gore i posjetiocima bi pružio priliku da dožive autentičnu atmosferu tog regiona. Osim toga, lokalni proizvođači bi mogli ponuditi  različite proizvode od pečuraka, svježih i suvih, ili u teglici u ulju kao suvenir.

Od Italijana zaista možemo naučiti mnogo, a najvažniji zadatak je lekcija o zajedništvu. Za Italijane, i svakodnevni obroci su prilika za povezivanje i slavljenje života.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7