Od tog istorijskog marta 2007. do utakmice sa Kiprom skoro da nisam propustio niti jednu utakmicu koju je igrala naša fudbalska reprezentacija. Kažem skoro, jer ih je bilo 95 odsto odgledanih na našim neuglednim stadionima, mada su i te propuštene nadoknađene sa par gostovanja, onim rijetkim putovanjima kada se skupi društvo i krene na put bez previše računanja.

Ne, fudbal ne posmatram kao razni stručnjaci sa tribina, moglo bi se reći da o taktici i statistici pojma nemam, čak mi je upitna i titula ambicioznog navijača. Gledam ga očima čovjeka koji je navikao na teže puteve. Znam, znam, dosta je tu bilo poraza, suza u ćošku, propuštenih šansi i iznevjerenih očekivanja koja su nam kidala živce. Ali, bilo je i trenutaka neizmjerne sreće i ponosa koji su urezani u sjećanje svakog ko je makar jednom osjetio kako trava miriše pod kopačkama u onim najvećim noćima.

​Onih 0:0 na Vembliju i čuvena prečka koja se trese i dan-danas, ili onih nezaboravnih 2:2 i gol, sad već nažalost pokojne legende, našeg Andrije Delibašića, trenuci su koji brišu granicu između obične igre i nečeg mnogo većeg. Valjda je fudbal zato sport broj jedan, jer je najsličniji životu. Jedini sport gdje neko mali i slabiji može na pleća da baci i Golijata, gdje se mnogo pati, guta knedle i proliva znoj, isto kao i u našoj svakodnevici.

​Jer, ako ćemo pošteno, zar ta borba na terenu nije samo slika svake druge velike borbe u životu? One borbe koju vode roditelji i djeca, u onim nevidljivim bitkama gdje te sistem otpiše, gdje ti kažu da je nemoguće, a ti i dalje ideš naprijed, dajući sve od sebe za svaki korak naprijed, za svaki osmijeh, za svaki mali svijet autizma koji se brani srcem, a ne pravilima igre.

​Al’ sve se te muke i padovi izbrišu sa jednim dobrim rezultatom i onim jednim trenutkom sreće, gdje je nada jača od svake realnosti i gdje se ona nikad ne gubi, ma ko sa druge strane bio protivnik i ma kolike prepreke stajale preko puta. Na tom terenu, kao i u životu ne mjeri se ni brzina, ni tehnika, ni sirova snaga. Tu se mjeri samo srce. A srce je ono što nam nikada nije falilo.

​Pa neka bude kao i u životu, i u onim bezvremenim Njegoševim stihovima: Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana, a taj trenutak sreće i pobjede koja se čeka, sigurno će doći.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7