Ne znam gdje ste vi gledali kad ste imali moje godine, ali ja gledam ravno u zemlju koja mi svaki dan govori da odem. Gledam u zastavu koju su mnogi pokrili korupcijom. Gledam u riječ “domovina” koja je, kod nas, svedena na himnu na početku školske godine i poneki politički govor pred izbore.
Imam 18 godina. I nisam slijep.
Vidim školu gdje učimo napamet, umjesto da mislimo. Vidim profesore koji broje dane do penzije i ministre koji ne znaju ni koji posao vode. Vidim mlade koji se bore da budu neko – i sistem koji ih gura da budu niko, osim ako nemaju stranku, rođaka ili “vezu”.
Vidim crkve i džamije koje se koriste za podjele. A vjera bi, valjda, trebalo da spaja.
Vidim roditelje koji rade po tri posla, i još se pitaju kako da kupe djeci patike. Vidim omladinu koja nosi Nike, a u očima nema ništa od onog “Just do it”. Samo umor, bes i tihi bijeg iz stvarnosti.
Vidim zemlju koja ima sve – osim pravde. I sve više onih koji to zovu “normalno”.
A ja kažem: nije.
Nije normalno da za radno mjesto treba partijska knjižica. Nije normalno da nam zdravstvo zavisi od ko si, ne od šta ti je. Nije normalno da je heroj onaj koji šuti. Nije normalno da ti, ako si pošten, kažu: “Ti si još mlad, proći će te.”
E pa neću da me prođe.
Neću da me prođe bijes kad vidim da lopovi voze blindirane džipove, a borci za istinu vuku kofere po sudovima. Neću da me prođe sram kad nas ponižavaju, a mi se smijemo zbog “stabilnosti”. Neću da me prođe inat kad kažu da ovdje nikad ništa neće biti bolje.
Imam 18 godina. I hoću da budem ovdje.
Ne u Njemačkoj. Ne u Americi. Ne kao još jedan broj u tuđem sistemu. Hoću da ostanem u Crnoj Gori – ali ne ovakvoj. Hoću Crnu Goru koja se ne dijeli po vjeri, naciji, jeziku i partiji. Hoću Crnu Goru u kojoj je više važno šta znaš, nego koga znaš. Crnu Goru u kojoj “mlad si” ne znači “ćuti”.
Hoću Crnu Goru gdje direktor škole ne postaje zato što mu je brat odbornik, nego zato što zna da vodi. Gdje doktor nije umoran od politike, nego fokusiran na pacijente. Gdje ne kažemo “snađi se”, nego “zajedno ćemo”.
Možda zvuči naivno. Možda i jeste. Ali znate šta – imam samo 18 godina. Ako ne vjerujem sada, kad ću?
Vi koji ste uništili ovu zemlju – imate jahta, hotele, račune u Dubaiju. Ali nemate mir. Mi koji je volimo – nemamo ništa. Ali imamo snove. I jednog dana, to će biti važnije.
Ne bojim se da govorim. Jer već se previše ćutalo.
Ćutalo se kad su krali. Ćutalo se kad su dijelili narod. Ćutalo se kad su pametni odlazili. E pa sad će da se čuje glas onih koji ostaju.
Ne tražim mnogo.
Samo da, kad za deset godina prođem kroz svoj grad, mogu reći: “Ovdje sam rođen, ovdje ostajem.” Da znam da se ništa nisam stidio – ni imena, ni naroda, ni borbe.
Jer, imam 18 godina. I nisam došao da klimam glavom. Došao sam da podignem ovu zemlju.
Ako neće oni – hoćemo mi.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši