Ova izjava nosi sa sobom duboku filozofsku i psihološku poruku o nepovratnoj  prolaznosti života, i načinu na koji mi, ljudi, često živimo u zabludi o beskonačnosti vremena. Prvi život, onaj koji živimo nesvjesno, ispunjen je iluzijom da je sve jednostavno, da je put ka onome što želimo lakši nego što zaista jeste. U tom prvom životu vjerujemo da će nam vrijeme omogućiti da ostvarimo sve što želimo, da će prilike stalno biti tu i da će „sjutra“ donijeti rješenja koja danas nismo spremni donijeti. Ovaj život obilježava odlaganje, odgađanje trenutaka za nešto što mislimo da je važnije, vjerovanje da imamo vremena za „kasnije“.

Često u tom prvom životu živimo sa uvjerenjem da će sve biti lakše s vremenom – da će iskustvo donijeti mudrost, da će godine proći i da ćemo imati dovoljno prilika da postignemo ono što želimo. Mnogi od nas prate tu iluziju, uvjereni da će sve doći u svoje vreme, da nije potrebno žuriti, da nije potrebno donositi teške odluke, jer smo sigurni da ćemo sutra biti spremni, da ćemo sutra imati više snage, više resursa, više vremena. Onda dođe trenutak kada godina za godinom prođe, kada shvatimo da smo „sjutra“ uvijek odlagali, i kada iznenada postanemo svjesni da nam je vrijeme prošlo. U tom trenutku, sve ono što smo odlagali, sve što smo zamislili za budućnost, postaje juče, i shvatamo da možda ništa od toga nismo ostvarili.

Tada nastaje drugi život – onaj u kojem postajemo svjesni da je naš život ograničen, da je svaka sekunda neponovljiva, i da nema više „sjutra“ koje možemo odložiti. Taj trenutak spoznaje često dolazi sa snažnim osjećajem gubitka i kajanja, ali i s težnjom za promjenama. U tom drugom životu više ne odlažemo, više ne živimo u iluzijama, nego počinjemo da cijenimo svakodnevne trenutke. Počinjemo da prepoznajemo vrijednost sadašnjeg trenutka, bez potrebe za čekanjem ili „boljim vremenima“. Taj drugi život je život oslobođen od čekanja, proživljen u punoj svesti i sa realnim spoznajama o vlastitoj prolaznosti. Svi naši strahovi, nesigurnosti i želje koje smo odlagali sada dolaze u fokus, ali više nije kasno da se djeluje, jer upravo sada prepoznajemo vrijednost svakog trenutka.

Ovaj fenomen, psihološki gledano, može se povezati sa tzv. egzistencijalnom krizom, koja dolazi u trenutku kada postanemo svjesni svoje smrtnosti i ograničenja. Većina ljudi u svom prvom životu živi s „iluzijom vremena“ – uvjereni da imaju dovoljno vremena da postignu sve ono što žele, ali onda dolazi trenutak u kojem se suočavamo sa gubicima, sa spoznajom da smo zakasnili, ili da smo propustili prilike koje se više ne mogu ponoviti. To može izazvati duboku unutrašnju dilemu i emocionalnu patnju, jer ljudi počinju da se suočavaju sa realnošću svoje smrtnosti, neostvarenih ciljeva i nerealizovanih želja.

Međutim, ono što je filozofski važno u ovom trenutku nije samo tuga zbog propuštenih šansi, već i mogućnost preobražaja. Ovaj drugi život nije samo o kajanju, već o sposobnosti da se na temelju tog saznanja o prolaznosti života donesu konkretni koraci ka stvarnoj promjeni. To je trenutak u kojem možemo donijeti mudre odluke o tome kako želimo živjeti, u kojem prihvatamo svoju smrtnost, ali i slobodu da živimo autentično, sa smirenostima i razumijevanjem da svaki trenutak ima svoju vrijednost.

U tom smislu, Konfucije nam nudi ključnu mudrost. On je učio da je prava mudrost u prepoznavanju prolaznosti vremena, da su život i smrt povezani, i da je samo kroz prihvatanje toga moguće živjeti istinski ispunjen život. Za Konfucija, istinska mudrost nije u tome da izbjegavamo smrt, već da je prihvatimo kao sastavni dio života, i da živimo u skladu s tom spoznajom. On je govorio o važnosti trenutnog djelovanja, o tome da je najvažniji trenutni trenutak, jer jedino sada imamo moć da oblikujemo svoj život.

Takođe, Konfucije nas podsjeća da samo kroz samospoznaju možemo doći do unutrašnje ravnoteže. Bez svijesti o svojoj prolaznosti, ljudi su skloniji da upadnu u iluziju da će se „sve desiti jednog dana“, umjesto da prepoznaju da je jedini pravi trenutak onaj koji sada živimo. Drugi život, onaj koji nastaje kada shvatimo da imamo samo jedan, predstavlja trenutak u kojem počinjemo da živimo s potpunom sviješću o vlastitoj odgovornosti prema sebi, prema drugima i prema vremenu koje imamo.

I tako kroz spoznaju o vlastitoj smrtnosti, rađamo se ponovo. Ovaj drugi život je život u kojem više ne odlažemo, u kojem smo svjesni prolaznosti svakog trenutka, ali i snage koju imamo da preoblikujemo svoj put. To je život vođen mudrošću, smirenostima i prihvatanjem svakog trenutka kao nečeg vrijednog. Na kraju, ovaj drugi život je život u kojem dolazimo do istinske slobode – slobode od iluzije vremena i slobode da živimo autentično, u skladu s onim što zaista jest.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7