Vanja Kovačević, rođen 1973. godine u Podgorici, istaknuti je crnogorski novinar, publicista i selektor književnih manifestacija. Nakon završene Gimnazije, upisuje studije filozofije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje se paralelno počinje baviti novinarstvom. Kroz svoje novinarske početke, radio je u različitim medijima, a tokom godina postao je jedan od ključnih promotera kulturnih vrijednosti u Crnoj Gori. Kovačević je i autor brojnih tekstova koji se bave savremenom filozofijom, kao i književnim i kulturnim fenomenima. Završio je postdiplomske studije filozofije i pozorišta u Beogradu, što mu je omogućilo da se specijalizuje za analizu kulture i umjetnosti. Njegov angažman na Televiziji Crne Gore, gdje je i selektor kulturnih manifestacija, potvrđuje njegovu važnost kao intelektualca koji doprinosi razvoju kulturnog dijaloga i intelektualne scene u regionu.

Kovačević se ističe svojim analitičkim pristupom filozofskim i kulturnim temama, a kroz svoje tekstove i kritike oblikuje savremenu kulturnu scenu Crne Gore. Njegovo obrazovanje i rad u medijima omogućili su mu da se posveti i dubljim aspektima kulture, povezujući filozofiju, pozorište i književnost. Kovačević je autor mnogih značajnih dokumentarnih radova, koji su dobili priznanja, a njegove književne analize postale su ključne za razumijevanje savremenih autora u regionu.

Kako gledate na transformaciju Podgorice u posljednjih nekoliko godina? Šta je grad dobio, a šta izgubio?

Basara u svom romanu Uspon i pad Parkinsonove bolesti situaciju izokreće u odnosu na uobičajenu i kaže da pojam grada ne ukazuje na otvorenost, nego zatvorenost. Kao primjer za to navodi da su srednjovjekovni gradovi bili opasani bedemima i da se tada jasno znalo da su oni koji žive unutar tih zidina građani, a da oni koji ostaju van, nijesu. Vrijeme  i okolnosti su se od tada promijenile. Dobro je da se grad u kojem živimo širi i mislim da je dobro da osim onog, ovdašnje autentičnog, naučimo i druge stvari.

Kada biste morali predstaviti Podgoricu kroz neku formu umjetnosti – knjigu, film ili fotografiju – šta bi bio Vaš izbor?

Iako volim umjetnost, meni su najbliže teatar i film. Mislim da bi  pomoću pozorišta mogla da se ispriča predivna priča. Razlog tome nije sadržan u činjenici da  pozorište ima najbolja sredstva. Film  ga u tehničkom smislu nadmašuje, ali teatar je prije i iznad svega susret dva čovjeka, licem u lice, okom u oko, i što je posebno važno- srcem u srce. Kad se na taj način sretne dvoje ljudi, onda prevod nije potreban. Čak  i kada ne znaju jezik onog drugog. Eto zato mislim da bi pozorište bilo najprikladnije da ispriča priču o ovom gradu.

Kako vidite ulogu kulture u formiranju identiteta jednog grada, poput Podgorice?

Postoji priča; o engleskoj travi – Amerikanac je pitao  Engleza kako da na travnjaku ispred kuće kuće dobije englesku travu. Na to mu je ovaj odgovorio: nije teško: posiješ sjeme, zalivaš, šišaš… Amerikanac je rekao – u redu i koliko dugo to moram da radim tako, na što mu je Englez odgovorio – 400 godina. Kultura je prije svega evolucija – gledalac, slušalac, posjetilac izložbi – sve se to mora izgrađivati preko noći. I od pojedinca zavisi mnogo, ali ako sistem ne mari za kulturu, ona često ostaje na nivou entuzijazma pojedinca. Iako oni (pojedinci) mijenjaju svijet, to često nije dovoljno. U najkraćem – Podgoricu su formirali prepoznatljivi kulturni uticaji, ali to može i mora mnogo bolje…

Kada biste mogli organizovati kulturni događaj po svom izboru, šta bi to bilo i gdje bi se održalo?

Iako je pozorište sinkretička umjetnost koja obuhvata i sve druge, ja bih volio da  Podgorica u jednom trenutku u cjelosti postane velika pozornica na kojoj bi mogli da nastupe i pokažu se svi talentovani i umjetnički ostvareni ljudi – od onih koji tek stupaju na umjetničku i scenu života, do onih afirmisanih i već prepoznatih. Ne bih mogao da odredim koji bi to događaj bio, ali bi bilo lijepo da to bude na kojem bi svi koji vrijede mogli da zasijaju. A njih u Podgorici nije malo. Vidjećete – samo ako široko otvorite oči, a pogotovo srce.

Kako mediji danas mogu bolje promovisati kulturu? Šta smatrate svojim doprinosom u tom kontekstu?

Mediji, a pogotvo onaj u kojem ja radim, dužan je da afirmiše vrijednosti iz domena kulture. U vrijeme nihiliznma ravnodušnosti, uljuljkanosti u samodovoljnost i dominacije društvenih mreža, kojje često znače i neselektivno prikazivanje sadržaja (nemanje pravila nije sloboda, nego anarhija), mediji koji istinski vode računa o programu koji plasiraju mogu itekako uticati na formiranje i ukusa i kriterijuma. Ali, ako ništa ne nudite, onaj ko vas gleda, sluša i prati, ne može ništa ni naučiti. Što se tiče posla koji radim, to ne smatram nikakvim mesijanstvom, ali se uvijek se trudim da ga odradim što je bolje moguće, jer svaki prilog koji uradim, mnogo više govori o meni nego o temi o kojoj ja govorim. Ako vam je to startna pozicija,, onda ćete se truditi da ga što poštenije uradite. A to, mislim, nije malo, Da date u određenom trenutku najviše što možete.

Kada biste morali da sažmete podgorički humor u jednoj rečenici, kako bi ona glasila?

Mnogo je predivnih rečenica i priča o podgoričkom humoru, ali mislim da je on mnogo širi od bilo koje rečenice, floskule, misli, mudrosti.Širi je od svakog određenja. Taman kad mislite da ste ga precizno definisali, iskoči neki njegov segment koji nijeste uzeli u obzir. Podgorički humor je vrcav, zdrav, ponekad pomalo i bolan, ali uvijek otrrježnjujući. Pogotovo za onoga ko je predmet šale.

Kako izgleda Vaš savršen dan odmora?

Zavisi od doba godine, i perioda nakon kojeg dolazi taj odmor, odnosno savršen dan. Najčešće, to je bezrezervno posvećivanje sebi i ljudima koje volim. Nekad je to tišina i mogućnost da budem daleko od svih, a nekad je to buka u gužvi i vrevi kojoj i ja doprinosim. Naravno, sa ljudima koji mi znače.

Kada bi Vas neko zamolio za tri preporuke – jednu knjigu, jedan film i jedno mjesto u Podgorici – šta biste izabrali i zašto?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7