Kada god se odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Irana nađu na ivici eskalacije, svijet reaguje po jednom istom obrascu: političari drve o bezbjednosti, analitičari o geostrategiji, a mediji o raketama, sankcijama i vojnim opcijama. Ono o čemu se najmanje govori jesu ljudi koji postoje unutar tog konflikta, milioni Iranaca i Iranki koji decenijama žive na razmeđu autoritarne države i spoljnog pritiska supersile.

Istorija neprijateljstva između dvije zemlje nije nova, niti je jednostavna. Počinje mnogo prije Islamske revolucije 1978. godine, u trenutku koji i danas oblikuje iransku političku svijest, američko-britanski državni udar 1953. kojim je svrgnut, tada demokratski izabrani, premijer Mohamed Mosadek. U pozadini napada bila je nafta. Taj događaj postao je temelj dubokog nepovjerenja prema (onome što zovemo) Zapad i važan narativni resurs Irana, koji ga koristi kao dokaz trajne spoljne prijetnje, ali i da sopstvene građane drži pod represijom.

Iran već decenijama kombinuje religijsku legitimaciju vlasti sa aparatima kontrole koji uključuju cenzuru, politička hapšenja i nasilno gušenje protesta. Smrt Mahse Amini 2022. godine i protesti koji su uslijedili samo su razotkrili ono što mnogi Iranci i Iranke znaju cijelog života – država se ne plaši spoljnog neprijatelja koliko se plaši sopstvenog naroda.

Američka politika prema Iranu često je bila kontradiktorna. Periodi pregovora i diplomatije smjenjivali su se sa sankcijama i prijetnjama silom, pri čemu su obični građani najčešće bili kolateralna šteta. Odluka Donalda Trampa da 2018. povuče SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA) dramatično je pogoršala situaciju. Sankcije koje su uslijedile nijesu srušile iranski režim, ali su pogoršale ekonomsku krizu i životni standard tamošnjeg stanovništva.

Trampova politika “maksimalnog pritiska“ bila je tipičan primjer spoljne politike vođene spektaklom i unutrašnjom politikom, a ne dugoročnom stabilnošću. Slično kao i retorika iranskih vlasti, obje su hranile logiku neprijateljstva koja održava obje strane na vlasti: jedni legitimišu represiju strahom od Amerike, drugi militarizaciju strahom od Irana.

U tom začaranom krugu najviše gube oni koji nemaju nikakvu moć – građani i građanke.

Iranska autorka i aktivistkinja Marđan Satrapi, najpoznatija po grafičkom romanu “Persepolis“, godinama upozorava da je najveća tragedija Irana upravo to što se život ljudi stalno posmatra kroz prizmu geopolitike. Ona insistira na jednostavnoj, ali često zanemarenoj činjenici: iransko društvo je kompleksno, obrazovano i puno unutrašnjih kontradikcija koje ne mogu stati u stereotip “iranskog režima protiv Zapada“.

Prema Satrapi, Iranci i Iranke nijesu ni žrtve koje treba spašavati, niti fanatici kojih se treba bojati. Njena poruka je jednostavna, ali politički neugodna: većina Iranaca i Iranki ne želi ni američku intervenciju ni teokratsku represiju. Želi normalan život.

I Trampova Amerika i Iran dijele jednu zajedničku osobinu: obje politike proizvode neprijatelja koji im je potreban. Iranski režim treba Ameriku kao simbol spoljne prijetnje kako bi opravdao unutrašnju represiju. Trampu je Iran savršen spoljnopolitički protivnik za demonstraciju snage i mobilizaciju.

I američka imperijalna logika i iranska teokratska logika polaze od ideje moći, a ne ideje ljudi. Jedni govore o stabilnosti regiona, drugi o zaštiti revolucije, ali ni jedni ni drugi ne plaćaju cijenu svakodnevnog života pod sankcijama, inflacijom ili represijom.

Zato je ključno pitanje današnjice možda najjednostavnije: kome zapravo koristi stalna kriza između Irana i Amerike?

Sigurno ne mladim Irancima i Irankama koji žele slobodu kretanja, posao i budućnost. Sigurno ne ženama koje se bore za osnovna prava. Sigurno ne regionu koji živi pod stalnom prijetnjom eskalacije.

Koristi samo političkim strukturama koje opstaju na strahu.

U svijetu velikih sila često se govori o ravnoteži moći, a mnogo rjeđe o ravnoteži patnje.

Geopolitika često izgleda, i mnogi pokušavaju da je svedu na šahovsku partiju velikih sila. Ali za ljude koji žive između poteza, to nije nikakva igra, nego život.

Istorija nas je tome već naučila. Japan je sredinom 19. vijeka, pod pritiskom američkih ratnih brodova komodora Perija, bio prisiljen da se otvori svijetu nakon više od dva vijeka izolacije. Taj trenutak, poznat kao “dolazak crnih brodova“, nije bio samo susret civilizacija nego demonstracija moći: tehnologija i imperijalni interes nametnuli su političku promjenu društvu koje nije imalo realan izbor. U japanskom kolektivnom pamćenju taj događaj ostao je simbol svijeta u kojem velike sile odlučuju o sudbini drugih.

Razlika je samo u tome što Iran danas nije izolovano feudalno društvo, nego savremena država zarobljena između sopstvene autoritarne vlasti i spoljnog pritiska.

Ali, između imperije i autokratije i teokratije ostaju ljudi. I oni, kao i uvijek, plaćaju najveću cijenu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7