Ako je 1. april dan sitnih smicalica i malih, bezazlenih laži koje imaju funkciju da razvesele i, bar na tren, razbistre našu tumornu svakodnevnicu, onda je 2. april dan surovog buđenja i vraćanja u realnost.

Drugi april je dan osoba sa autizmom. To je onaj jedan dan u godini kad se, ne čitavo društvo nego njegovi „izabranici“, sjete da postoje i oni – djeca i odrasli koji su možda malo drugačiji, ali sa potpuno istim potrebama kao i svi mi. Po nekom funkcioneru se tada obavezno i omakne, pa izgovori ono čuveno: „osobe sa posebnim potrebama“. Iako nisam formalista, to mi u 21. vijeku debelo zapara uši. Ne smatram da je ikakva „posebna“ potreba imati pravo na liječenje, školovanje, socijalnu zaštitu i pravo na rad. To su norme koje svi zaslužujemo u državi koja se Ustavom deklariše kao država socijalne pravde – što je u našoj praksi mrtvo slovo na papiru, baš kao i ona norma o ekološkoj državi ili državi građana. Nažalost, naša država je sve suprotno od zapisanog.

Pričati o socijalnoj pravdi u trenutku kad nam komisije za dodjelu ličnih invalidnina ne zasijedaju više od pola godine, kad su se u ranijem periodu odbijala djeca, pa su roditelji morali pravdu da traže na sudu, kad se djetetu uskraćuje pravo na rehabilitaciju u Igalu, a porodice ostavljaju same jer ih njihov „Vesko“ nije obišao godinama – to je ništa drugo nego licemjerje. Zapravo, žao mi je što ne mogu upotrijebiti izraz „gadluk“, jer on ovakvom stanju više priliči.

Znam da će i ove godine biti mnogo predavanja i predstavljanja „spektakularnih“ rezultata. Ali istina je da mrdnuli nismo s mjesta, sem par iskri iz Ministarstva prosvjete i najava izgradnje novih dnevnih centara u Nikšiću i Podgorici. To su projekti koji nam daju nadu da se glas razuma i potrebe naše djece konačno čuje, ali jedna lasta ne čini proljeće, dok god je ostatak sistema u mraku.

Zato vam poručujem: nemojte ni nas, ni zgrade, ni mostove farbati u plavo. Od vašeg plavetnila nam je crno pred očima! Imate vaš 1. april i to je dan kad ste najbliži istini, jer ste ostalih 364 dana od nje jednako daleko kao što je Crna Gora daleko od svojih ustavnih normi.

I da se razumijemo – nećemo se gledati ove godine ni na simpozijumima, ni na protestima, ni na sastancima. Gledaćemo se po vašim kancelarijama! Kad našoj djeci uskratite pravo na zdravstvenu zaštitu – eto nas kod vas da im je vi pružite. Kad nam uskratite prava iz socijalne zaštite – eto nas kod vas da ih obezbijedite. Kad se razbolimo i iznemognemo, eto nas sa našom djecom, ne da nama nego njima da objasnite zašto im ne date život dostojan čovjeka.

Molba za Predsjednika, Skupštinu, Vladu i Grad: ove godine vaše institucije nemojte osvjetljavati u plavo. Izgasite svjetla! To će biti jedina prava poruka – priznanje da u Crnoj Gori postoje djeca i porodice koje su u mraku i koje vaš sistem ne vidi. Jedino tako, u tom mraku, oni mogu da zasijaju i pokažu vam svjetlo na kraju tunela, koje vi uporno ignorišete.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7