Bliži nam se septembar, mjesec kada će na ispitu biti odluka Vlade da djeci koja nisu vakcinisana bude uskraćeno pravo na upis u vrtiće. Možda će ovakva mjera kratkoročno povećati obuhvat vakcinacije, ali kakvu će dugoročnu štetu nanijeti zdravstvenom sistemu Crne Gore? Povjerenje, koje je ionako na staklenim nogama, ovakvim potezima biće dodatno srušeno.

Da se razumijemo – ovaj tekst nije ni zagovaranje ni protivljenje vakcinaciji. Ja nisam ljekar i, kada me pitaju za lični stav, uvijek odgovorim: „Slušao sam svog doktora“. Zašto? Zato što su to ljudi kojima vjerujem, a to povjerenje su stekli znanjem, radom i ljudskim ponašanjem. Bijeli mantil je simbol etike, ali, nažalost, i u tom esnafu ima ljudi koji su zalutali i taj simbol uprljali. Upravo zato, umjesto prisile, potreban nam je dijalog.

Kada bi naši donosioci odluka imali odgovornosti, pogledali bi primjer Japana: kada su tamo uočene ozbiljne reakcije na MMR vakcinu, država nije pribjegla cenzuri niti prisili. Razbili su vakcinu na komponente, promijenili protokol i dokazali da je briga o djeci iznad slijepog praćenja globalnih agendi. To je primjer kako država treba da brine o zdravlju.

Problem nije u narodu, problem je u nesposobnosti Ministarstva zdravlja. Narod im ne vjeruje zbog dokazane nestručnosti. Umjesto da ljude edukuje i dobrim radom promoviše zdravstvo, vlast se odlučila za batinašku metodologiju. Paradoksalno, država ovakvim pristupom direktno radi protiv sopstvene agende: nasilnim mjerama ne stvara sigurnost, već produbljuje otpor i stvara temelje za još veće nepovjerenje u budućnosti.

Danas se odluke o zdravlju djece u Crnoj Gori sve češće donose pod prisilom i prijetnjama kaznama, čime se krše osnovna ljudska prava garantovana UN poveljom. Uskraćuje se djeci šansa da razviju socijalne vještine, a roditeljima mogućnost da svojim radom obezbijede egzistenciju.

Sjetimo se SFRJ: tada se ljekarima vjerovalo, sistemu se vjerovalo i obuhvat vakcinacijom je bio 100 odsto. Danas imamo obuhvat od 35 odsto, što je najjasniji pokazatelj dubokog nepovjerenja. Aktuelna vlast greške ispravlja katastrofalnim odlukama kojima ozbiljno ugrožava narod, pokazujući diletantizam koji građani skupo plaćaju.

Pored ovoga, kada se doda njihovo „administrativno liječenje“ autizma – gdje se problem rješava ignorisanjem i neformiranjem registra – to je, blago rečeno, još jedan argument za Nobelovu nagradu. Valjda smatraju da, ako nešto ne evidentiraju, to automatski prestaje da postoji.

Uslijed naleta poluinformacija, prostor su zauzeli samoprozvani „stručnjaci“, dok se ljekarima suptilno uvodi cenzura. Ako ne podržavaš bez pogovora ono što je zacrtano u političkim kabinetima, postaješ nepoželjan. Kada država počne da „licencira“ istinu, ona automatski gubi legitimitet.

Glavna bojazan roditelja danas je autizam. Je li on mit ili istina, ne znam. Ono što znam jeste zabrinjavajući porast broja djece sa autizmom. Ne mogu i neću da prihvatim obrazloženja da je riječ samo o „promjeni dijagnostike“.

Kao što reče profesor Glumbić: „Epidemija autizma nije proglašena samo iz jednog razloga – zato što autizam nije bolest“. Zašto se u Crnoj Gori uporno izbjegava napraviti registar osoba sa autizmom, iako je zakonska obaveza? Odgovor je jasan – sistem bi tada morao da prizna da imamo problem koji neće nestati preko noći i da nemaju odgovore, sem ad hok odluka koje su samo spisak lijepih želja i dokaz nerazumijevanja suštine.

Zato je jedini način da povratimo zdravstvo i povjerenje taj da pustimo one časne i najbolje da uspostave sistem i razbiju iluzije, a da za svako šamansko rješenje nadležni potraže dokaze i stave ih pred lice pravde.

Ovako kako se krenulo jeste kraći put, ali, kao i svaki takav, popločan je do ponora. Možemo držati glavu u pijesku, ali taj talas neće stati – on će nas preklopiti.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7