Demokratija je, u teoriji, vladavina većine. Pravo da se kandiduje ima svako, a kako će proći zavisi od onih koji biraju. Ipak, surova istina koju živimo decenijama jeste da naša sudbina ne zavisi od procesa glasanja, već od karaktera onih koje smo izabrali. A birali smo „živopisno“.

Gledali smo kroz našu lokalnu kratku istoriju demokratije razne kraljeve, letače i likove upitnih intelektualnih kapaciteta. Ali, nekako smo, vješto i na vrijeme, uvijek birali ne one sa moralom i znanjem, već one koji „znaju kako“. Posljedice tog „znanja“ osjećamo i danas, a osjećaćemo ih još dugo, jer su njihove zamjene naučile zanat od najboljih majstora političkog preživljavanja.

Balkanizacija svijeta

Decenijama smo, zavedeni sjajem filmova, serija i muzike, vjerovali da na Zapadu sunce sija jače. Vjerovali smo da oni prave bolje izbore, da je tamo sistem brana za glupost. Probudio nas je hladan tuš: demokratija se tamo ne vrti oko naroda, već oko korporacija. Jedini preživjeli sistem vrijednosti postala je moneta – zlatna, papirna ili kripto, potpuno je svejedno. Sve to prati zakon i pravo, ali ne onaj pisani po mjeri čovjeka, već zakon jačeg i brutalne sile.

Ironija je potpuna. Nismo mi evropeizovali Balkan, već smo uspjeli da balkanizujemo svijet. Postali smo predvodnici novog poretka u kojem jedan „kralj“ u najmoćnijoj državi svijeta ne samo da se kandiduje, već i pobjeđuje dva puta. Razlika između njega i naših lokalnih kraljeva, koji su uglavnom služili za podgoričke skečeve, jeste u tome što je naš „kralj“ imao plan, program i intelekt na neuporedivo većem nivou od ovog svjetskog originala.

Državnik ili pilićar?

Sjećate li se onog guranja na samitu? Slika najmoćnijeg čovjeka svijeta, kako laktom sklanja premijera male države da bi stao u prvi plan, simbol je modernog doba. Pitanje za tog gurnutog nije zašto je gurnut, već zašto nije uzvratio istom mjerom onom ko ga je ponizio. Da je to uradio, danas bi bio ikona. Oprostili bi mu se svi šamari, pendreci i promašaji.

Nije da svijet nije imao državnika. Može se polemisati o njihovim načinima vladavine i idejama, ali im se ne može osporiti državničko držanje i mudrost – počevši od onih sa naših prostora poput Njegoša, Miloša Obrenovića i omraženog nam druga Tita, pa sve do Gandija, razvratnog Gadafija, Leha Valense, Miterana, Kisindžera, Margaret Tačer i Brežnjeva.

Tu leži ključna razlika između državnika i pilićara. Državnik osjeti istorijski momenat i brani dostojanstvo naroda koji predstavlja, bez obzira na cijenu. Pilićar se samo skloni, čuvajući svoju fotelju i mrvice sa stola moćnih. Taj jedan gest prkosa mogao je, možda, promijeniti tok svjetske istorije i pokazati da sila nije jedino mjerilo.

Kucanje na vrata

Više nas ne brine što nas vode klovnovi; navikli smo. Brine nas što svijet vode klovnovi, motivisani najprizemnijim osjećanjima i nezasitnom pohlepom za novcem. U njihovim glavama to je jedina preostala vrijednost.

Ali, istorija nas uči da ovakvi putevi imaju svoj kraj. Dok se oni igraju moći i broje procente, neki novi fašizam već kuca na vrata. On će biti ta „pljuska“ koja će nas otrijezniti i podsjetiti da je put pohlepe put u propast – i za one koji tlače, i za one koji su potlačeni. Pitanje je samo hoće li tada biti ikoga da pruži otpor ili ćemo svi ostati da se sklanjamo u stranu dok nas laktovima izbacuju iz sopstvene istorije.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7