U zemlji u kojoj se identitet zloupotrebljava, a istorija prečesto koristi kao malj, uništavajući tako svaki pokušaj društvenog konsenzusa, nije čudo što se tamjan sve češće koristi kao dimna bomba. Crna Gora je ponovo svjedok jedne od najopasnijih igara koje institucije mogu igrati – one u kojoj Crkva, umjesto da bude prostor duhovnog pomirenja, postaje oružarnica za ideološke obračune.
Prije nekoliko dana, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije javno je Pavla Đurišića, četničkog vojvodu i dokazanog ratnog zločinca, predstavio kao “patriotu” i “junaka”. To je perfidna poruka. Poruka da se zločin može prekrstiti ako je “naše ruke”.
Neki će reći: “To je samo istorijska interpretacija”. Ali, u društvu koje je još duboko ranjeno, u kojem se građanski identitet gradi s mukom, a nacionalni narativi služe da se vlada podjelama, ova “interpretacija” ima cijenu. Njena valuta su tenzije. Njena meta – povjerenje među građanima. Njena posljedica – cementiranje podjela koje godinama pokušavamo da prevaziđemo.
Crkva, kao najuticajniji simbol zajednice, ima moć da liječi. Ali, očigledno i da truje. Kada se umjesto jevanđelja počne propovijedati revizionizam, a u liturgijama čuju poruke koje liče na nacionalističke mitinge, gubi se ono najvažnije – dobro i ljubav koje bi, makar u teoriji, trebalo da budu suština svake religije. U tom trenutku Crkva prestaje da bude utočište za čovjekovu dušu i postaje megafon političke agende. I to ne bilo koje – nego one koja ignoriše zločine, podmeće mitove, i dijeli ljude na “naše” i “njihove”.
Možda bi neko rekao da to nije nova pojava – i bio bi u pravu. Ali, opasnost danas nije u novosti, već u rutini. U tome što se ovakva retorika normalizuje. Što se više niko i ne zgražava dovoljno. Što se Joanikijevo koketiranje sa zločinom ne doživljava kao skandal, već kao još jedna epizoda u seriji nacionalne sapunice u kojoj niko više ne razlikuje glumce od scenarista.
Japanska filozofija, posebno zen-budizam i šintoističko poimanje svijeta, uči nas da je najveći oblik nečistoće – ne onaj koji dolazi iz tijela, već iz misli koje proizvode razdor. Japanski mislilac i nesvakidašnji budistički svještenik Jošida Kenko u svom djelu “Zapisi iz dokolice” piše kako se svijet raspada kada čovjek izgubi osjećaj za prolaznost i odgovornost. Tada hoće da vjetar duva samo za njega.
Joanikije, govoreći o Pavlu Đurišiću kao o simbolu nacionalne časti, upravo to i radi – traži da vjetar istorije duva samo u pravcu koji njemu i njegovim ideološkim saveznicima odgovara. U japanskoj misli, takvo svojatanje istorije bi se smatralo ne samo nečasnim, već i duboko destruktivnim. U zenskoj tišini, ona koja gradi mir iznutra, nijedan čin koji dijeli ne bi bio svet.
Japanska konfučijanska tradicija ističe važnost poštovanja. Ne samo prema vlastitoj tradiciji, već i prema bolu drugoga. Kakva je to svetost koja ne poznaje grižu savjesti?
Crna Gora ne može naprijed ako se zločinci promovišu, a istina relativizuje. Ne može ni ako se Crkva ponaša kao partijska ćelija, a ne kao duhovni orijentir. U društvu koje stalno bira između mržnje i tišine, istina postaje najrjeđa.
U japanskom jeziku postoji i pojam aidagara (“međuljudski prostor”) koji otprilike znači da se ljudsko biće ne može razumjeti bez odnosa sa drugima. Nijedan identitet nije samostalan. Kad Crkva nameće mit koji isključuje druge, ona zapravo truje sam temelj međuljudskog prostora.
Dakle, čin veličanja ratnog zločinca nije samo neodgovorno ponašanje jednog crkvenog velikodostojnika. To je kidanje niti koje drže društvo zajedno. To je narušavanje ravnoteže. To je podizanje hrama na kostima, a ne na temeljima etike.
U zenu postoji i pojam kenshō koji se prevodi kao pogled u sopstvenu prirodu. Možda je to ono što Crnoj Gori danas najviše treba: ne još jedan mit, ne još jedan “junak”, već pogled u sopstvenu prirodu. Da bi znala ko je, mora prestati da laže o onome što je bila. Da bi znala kuda ide, mora znati kuda je išla.
Zato je važno govoriti. Važno je reći da Pavle Đurišić nije heroj. Važno je reći da Joanikije nema pravo da pere ruke u krvi istorije i naziva to blagoslovom. Važno je reći da Crkva, ako želi da bude moralna sila, mora prvo početi od pokajanja, a ne od mitova.
Jer ako joj je revizija istorije liturgija, onda nije riječ o duhovnosti – već o propagandi.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši