U našem narodu kažu: „nije moj novčanik bure bez dna“. Jednostavna, a misao tako puna značenja, jer nijedna kesa, nijedna torba, nijedan budžet – nisu beskonačni. I koliko god da se pravi iluzija da uvijek ima još, da se može dotirati, dodati, obećati, pozajmiti, na kraju se pokaže da je dno ipak tu.

Nažalost, u Crnoj Gori se već godinama stvara upravo ta iluzija – da je državni budžet beskonačan rezervoar. Vlade, uglavnom jedna za drugom, kupuju glasove i naklonost kroz populističke mjere: dotacije, subvencije, jednokratne pomoći. Zahtjevi samo pljušte: „dotirajte ovo, dodajte ono, povećajte još i ovo“. A svaka nova odluka gradi osjećaj da država (ili budžet) može da izdrži sve.

Ali ne može! Ne postoji čarobni lonac zlata. Postoji budžet, koji se puni od onoga što se zaradi – i što se, nažalost, sve češće posuđuje. Krediti postaju novo, dublje dno našeg bureta. A krediti, za razliku od populističkih obećanja, imaju precizne rokove, kamate, garancije.

Da ironija bude veća – ovaj novac zapravo postoji, ali „curi”. Prema nekim procjenama, između 10 i 15% državnog budžeta svake godine odlazi na korupciju. To iznosi oko 600 miliona eura godišnje. Toliko, izvjesno, nestaje u mrežama interesa, privilegija i zavlačenja ruku u naše džepove.

Šta to znači u praksi? Prva dionica autoputa Smokovac – Mateševo koštala je oko 900 miliona eura. Samo za godinu i po dana onoga što se izgubi u korupciji, ova dionica bi mogla biti potpuno otplaćena. Bez kredita, bez kamata, bez novih poreza. Jedna dionica – otplaćena. Kažu, i najskuplja. Dionica Mateševo – Andrijevica procijenjena je na nepunih 600 miliona. Da dalje nabrajamo kapitalne projekte nasušno potrebne našem narodu?

Što da ne: Cijena jednog kompletnog vrtića ili male do srednje škole je oko 5 miliona eura. To znači da bi za isti novac moglo biti izgrađeno preko 100 takvih škola godišnje. Potpuno opremljena lokalna bolnica košta oko 50 miliona eura – što znači da bi za isti novac moglo biti izgrađeno deset ovakvih bolnica godišnje. Možda rekonstruisati kompletnu vodovodnu mrežu u Crnoj Gori, gdje gubici na pojedinim mjestima prelaze 60%? Sprovesti digitalizaciju javne uprave, da prestanemo gubiti sate pred šalterima? Internet u svakom selu? Asfaltirati sve seoske puteve i vratiti život u naša sela?

Sve to – za novac koji već postoji. Samo da ne curi – u „tuđe” džepove.

Ali umjesto da zatvorimo rupe, mi uporno vjerujemo da bure bez dna postoji. A, što je najgore, ubjeđuju nas u to oni koji ga koriste da bi kupili vrijeme i izbore. Populizam uvijek zvuči slatko jer daje odmah – a cijena se plaća sutra. Ali svako „sutra” jednom postane danas.

A tada se suočimo s istinom: spas nije u tome da se u bure sipa još. Jer doći će dan kada se više neće moći sipati. Htjeli mi to ili ne, vjerovali u populizam i njegove mjere ili ne – neizbježno ćemo udariti u dno.

Pitanje je samo: hoćemo li do tog trenutka prestati da vjerujemo u bajke i okrenuti se radu, stvaranju i odgovornosti? Hoćemo li se okrenuti pravom putu? Ili ćemo čekati da nas prazno bure samo od sebe podsjeti – da dno postoji, i da nas sve to košta mnogo više nego što mislimo. Da li je došlo vrijeme da prestanemo da dozvoljavamo da se radi po receptu Luja XV: „Poslije mene, makar potop”?

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7