Počnimo da posmatramo male stvari iz svakodnevice. One koje nam smetaju i za koje znamo da nisu u skladu ni sa moralnim načelima, a potencijalno ni sa propisima. Osim što ćemo isto prokomentarisati pred bliskim ljudima, koja je naša reakcija? Uglavnom je nema.

Posmatramo sebe nedovoljno jakima da pojedinačno makar zakoračimo u pravcu ukazivanja na problem. U tom poimanju svoje moći kao nedovoljne, gubimo iz vida da se težište snage udruženog djelovanja nalazi na pojedincima.

Skretanje pažnje na postojanje nekog problema je početak puta, ali ne i kompletan itinerar ka njegovom rješenju.

U svakodnevici, na svim poljima, možemo primijetiti obrazac koji bi se najjednostavnije opisao – Kad svi mogu, mogu i ja. Kad niko neće, zašto bih ja?!

Ovo nas, bez dileme, vodi do pojma psihologija mase. Bez obzira na to čije tumačenje ovog pojma uzmemo, dolazimo do saznanja da pojedinac u masi postupa drugačije nego što to čini individualno.

Osjećaj prebacivanja odgovornosti sa indivdualne na kolektivnu ravan, nerijetko podstiče pojedince/ke da pod okriljem rečenice, nalik na mantru, “svi tako rade” postupe drugačije od onog što lično smatraju prikladnim. Istovremeno, sa aspekta pokretanja inicijative za reagovanje na ono što nije dobro, teško se samostalno odlučuju za istu, ma koliko određene promjene smatrali/e potrebnim.

Kako, onda, da se pokrenemo individualno da bismo kao grupa pojedinaca/ki djelovali u pravcu pozitivnih promjena? Da li je dovoljan/na jedan/a član/ica grupe da pokrene sinergiju?

Primjeri iz svakodnevice daju odgovor koji glasi – teško.

Čak i u situacijama u kojima se određena pojava tiče svakog člana, za reakciju je najčešće potrebna kritična masa u koju će se istomišljenici utopiti i koja će ličnu pretvoriti u kolektivnu odgovornost.

Primjer:

U medijima se, u više navrata, našla vijest da se u dvorištu jedne podgoričke osnovne škole parkiraju kamperi. Roditelj, koji je i sam svjedočio tome, poslao je poruku u roditeljsku Viber grupu odjeljenja ukazujući na neprimjerenost i potencijalnu opasnost ove pojave, pritom sugerišući neophodnost preduzimanja, procedurama i propisima, predviđenih koraka. Na ovo obraćanje reakcija nije bilo. Baš nikakvih.

Teško je povjerovati da je za 30+ osoba prihvatljivo da nepoznata lica borave u “kući na točkovima” u školskom dvorištu u kojem aktivnosti obavljaju djeca uzrasta od šest do 14 godina.

Iz tog razloga, a na temelju iskustva, pretpostavljamo da bi se, u slučaju da se odvažilo još dvoje – troje roditelja, i ostali priključili.

Ovo je samo ilustracija. Primjeri su brojni i svako od nas bi mogao navesti bar jedan iz svog iskustva.

U korjenu svih leži nespremnost na ličnu odgovornost i strah, uslovno rečeno, od, u društvu odomaćenog pojma, zamjeranja, koji često bude prepreka za pokretanje u pravcu zalaganja za ono što je u skladu sa vlastitim razmišljanjima i vrijednosnim principima.

Djelimično povezano sa tim je i kretanje u sferi promišljanja da će ono što je potrebno “uraditi neko drugi”.

Na kraju, s obzirom na sve, gdje bi trebalo tražiti rješenje?

– U podizanju svijesti po pitanju brojnih društvenih pojava.

Jačanje osviješćenosti o tome da smo kao pojedinci i članovi društva odgovorni na individualnoj ravni može dovesti do uticaja na društvene pojave i procese na potreban, prosperitetan način.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7