Vinstonu Čerčilu se pripisuje da je rekao da je najbolji argument protiv demokratije pet minuta razgovora sa prosječnim glasačem. Istinitost autorstva tog citata je upitna, ali ono što nije – jeste osjećaj nelagode koju izaziva. Možda ne zbog glasača samog, već zbog pitanja koje se nameće: koliko smo zaista svjesni sopstvenih izbora u vremenu u kojem živimo?

Ljudi ne biraju uvijek ono što je tačno – često biraju ono što je lakše prihvatiti. Nekad je to način da zaštitimo sebe od stvarnosti koja boli, a nekad da izbjegnemo odgovornost koju nosi istina. Tako se, malo po malo, lična samoobmana pretvara u kolektivni obrazac: vjerujemo u ono što nas umiruje, bez obzira na to da li je stvarno.

A kada to postane norma, javno mnjenje se više ne formira razumom – već algoritmom. I tada nastaje pitanje: ko zaista upravlja našim stavovima – mi, ili oni koji znaju kako da ih oblikuju?

U društvu u kojem se informacije konzumiraju brže nego što se razumiju, kritičko mišljenje je “na aparatima”. „Prosječan glasač“ nije glup niti nesposoban – ali je zatrpan, zbunjen, preplavljen porukama koje se neprestano bore za njegovu pažnju. Umjesto da bira informisano, često bira emotivno. Umjesto da odlučuje racionalno, odlučuje po inerciji – ili po uputstvu onih koji znaju kako se mišljenjem upravlja.

Masa koja ne razmišlja kritički

Društvo u kojem se informacije gutaju bez žvakanja, a mišljenje formira bez promišljanja, postaje idealno tlo za manipulaciju. „Prosječan glasač“, o kome su mnogi govorili, nije osoba s imenom i prezimenom. To je simbol mase koja ne razmišlja kritički, mase koja se ne pita „da li je ovo istina“, već „da li mi ovo prija“.

U takvom društvu, istina ne pobjeđuje. Pobjeđuje ono što je jednostavno, lako svarljivo i emocionalno uvjerljivo. A demokratija, umjesto zajedničkog odlučivanja slobodnih ljudi, postaje arena za borbu narativa koji se najviše dijele.

Društvene mreže kao nova glasačka kabina

Nekada su se stavovi gradili razgovorom, iskustvom i analizom. Danas se mijenjaju u roku od jednog storija. Jedna rečenica, bez konteksta. Jedan video, bez izvora. Jedna osoba, bez znanja, ali sa mnogo pratilaca. I to često bude dovoljno da se masa pokrene.

Mišljenje postaje proizvod, a glasač roba. Umjesto da učestvuje u procesu odlučivanja, on reaguje. Umjesto da provjerava, on dijeli. Umjesto da misli, on vjeruje – onome što mu se sviđa.

Popularnost nije isto što i istina

Danas, više nego ikad, autoritet se ne gradi znanjem, već prisustvom. Vidljivošću. Glas onoga koji zna postaje tih, dok se najviše čuje onaj koji se najviše snima. Algoritam ne nagrađuje dubinu – već emociju. Ne vrednuje sadržaj – već pažnju.

I dok stručnjaci govore oprezno, sa sviješću o kompleksnosti, samouvjereni neznalica ostavlja snažniji utisak – jer mu ništa nije komplikovano. I tu dolazimo do fenomena koji psiholozi nazivaju Dunning-Krugerov efekat: ljudi koji znaju vrlo malo, često su najsigurniji u svoje tvrdnje – jer ne znaju koliko ne znaju. I baš zato ubjeđuju druge lakše od onih koji znaju više, jer govore sa velikom dozom samouvjerenosti.

Kad se laž maskira u “istraživanje”

Internet je preplavljen objavama koje počinju rečenicom: „Jedno naučno istraživanje je pokazalo da…“

U većini slučajeva, to istraživanje nikada nije sprovedeno. Ali to ne sprečava ljude da dijele, komentarišu i grade cijele stavove na osnovu nečeg što je izmišljeno. Često namjerno.

Jer rečenica „stručnjaci kažu“ danas ne traži izvor – samo efekat. Ne mora biti tačno, važno je da se „dobro uklapa“. Da izaziva reakciju. Da potvrđuje već postojeće uvjerenje. I što je jednostavnija laž – to djeluje uvjerljivije. Posebno kada se upakuje u formu ozbiljnosti, naučnosti ili „provjerene činjenice“.

Zašto vjerujemo onome što želimo da čujemo

Ali nije sve u neznanju. Mnogo toga je u potrebi da se osjećamo sigurnije, smislenije, zaštićenije. U svijetu koji je zbunjujuć, brz i često nepravedan – ljudi traže odgovore koji ne bole. Žele da čuju da su u pravu. Da je neko drugi kriv. Da postoji jednostavno rješenje.

To ne znači da su ljudi lakovjerni – znači da su ljudi. I to je ono što pravi manipulatori znaju: ako ti dam poruku koja te umiruje, nećeš pitati da li je tačna. Samo ćeš je prihvatiti. I podijeliti dalje.

Kada odustanemo od mišljenja, neko drugi misli umjesto nas

Demokratija počiva na ideji da svi imamo jednako pravo – ali i sposobnost – da donosimo odluke. Kada tu sposobnost predamo nekom drugom, bilo da je to političar, influenser ili algoritam, više ne biramo – samo reagujemo.

Nije ovo poziv na paranoju. Niti optužnica protiv tehnologije. Ovo je podsjetnik da odluka da mislimo svojom glavom nije samo pravo – to je dužnost. U vremenu kad je manipulacija postala rutina, kritičko mišljenje je čin otpora.

Možda još imamo pravo glasa.

Ali pravo glasa bez svijesti nije demokratija. To je samo buka. Ili, da parafraziram staru izreku, možda politika ne interesuje vas, ali vi interesujete politiku.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7