​Onog dana kada smo nastavniku i profesoru oduzeli sav autoritet, a djeci dali sva prava bez ijedne obaveze, potpisali smo kapitulaciju obrazovanja. Onog dana kada smo policajca ponizili i razvlastili, otvorili smo vrata haosu.Onog dana kada smo roditelje pretvorili u radne mašine koje 12 sati dnevno crnče da bi djetetu kupili sve osim onog što je najvažnije – vaspitanja i pažnje – stvorili smo generacije koje misle da je “imati” isto što i “biti”.

​Socijalne službe? Njima nismo morali ništa da oduzimamo. One su se same oduzele, utopile u sopstvenu inertnost, pretvarajući se da su mrtve dok se gradom šire požari koje bi morale da gase.

Stvorili smo društvo u kojem je jedino mjerilo novac i ono što se njime kupuje. U takvom sistemu, djeca brzo shvate pravila igre: prečica do slave i novca je nasilje. A zašto i ne bi? Kada nasilje nema ozbiljnu konsekvencu, ono postaje najisplativiji biznis model na ulici. Danas se više priča o nasilniku, često ga čak i sažaljevaju – “imao je teško djetinjstvo”, “bio je isprovociran” – dok žrtva ostaje tiha, zaboravljena, sa par rečenica u nekom policijskom izvještaju koji nikog ne zanima.

Ovo davno nije “vršnjačko nasilje”. Ovo je poprimilo sve oblike organizovanih uličnih bandi. Kad konačno definišemo sa čim imamo problem, prije ćemo početi i da ga rješavamo. Problem nije samo u školskom sistemu, nije ni u MUP-u, ni u roditeljima, pa čak ni u socijalnoj službi – problem je u svima nama.

Nismo prvi koji se suočavaju sa ovom pojavom, niti smo zakasnili da je presiječemo. Ali, da bismo uspjeli, moramo biti dosledni. Djeca jesu djeca i njihova prava se moraju poštovati po svim konvencijama UN-a, ali baš zato što su djeca, moraju da shvate da svaka akcija ima svoju posljedicu.

​Moramo isticati one najbolje – najvrednije učenike, sportiste, umjetnike. Moramo im pružiti sve, jer oni su naša budućnost. A oni koji su skrenuli u mračne ulice i stranputice? Njih moramo vraćati na pravi put i na primjerima im pokazivati da se nevaspitanje i nasilje ne isplate – da će sankcije biti “bolne” i stvarne.

Ne treba da izmišljamo toplu vodu niti neke specifične “crnogorske modele”. Dovoljno je da primijenimo jedan iz zemlje sa sličnim brojem stanovnika – Island – i konačno, umjesto lamentiranja po medijima i crnim hronikama, krenemo da ga sprovodimo bez obzira na trenutnu većinu ili manjinu onih u parlamentu.

​Vrijeme je da prestanemo sa političkim nadmudrivanjima. Nije bitna politika, bitna su naša djeca. Potreban nam je model koji se sprovodi na ulici, u školi i u kući, a ne samo u skupštinskim zapisnicima.

Ako smo kao društvo sposobni da prepoznamo problem, sposobni smo i da ga riješimo. Samo moramo da odlučimo: hoćemo li nastaviti da budemo posmatrači sopstvenog propadanja, ili ćemo konačno preuzeti odgovornost i povući potez koji će vratiti red, mir i sigurnost u naše ulice?

Izbor je na nama. A šahovska tabla je postavljena.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7