Društvo nam postaje sve apatičnije, prepušta se tišini i ignorisanju i teško je ne primijetiti da mnogi ljudi, u svijetu prepunom nepravde, korupcije i političke nesposobnosti, okreću glavu, kao da ih se ništa od toga ne tiče. Sve više čujem komentare drugih da više ne gledaju televiziju i ne čitaju vijesti i da se zbog toga bolje osjećaju. I vjerujem im, samo se pitam, dugoročno, koliko je to dobro za sve nas. Jer, prepuštajući sve volji vremena, vjerujući da je borba uzaludna – u takvom okruženju apatija nije samo stanje. Ona postaje način postojanja.

Iako se često misli da je apatija rezultat nebrige ili čak lijenosti, radi se o mnogo dubljem psihološkom i društvenom mehanizmu odbrane. Kada pogledamo u prošlost, društva su uvijek bila spremna na borbu za promjene. Ipak, danas, sve što čujemo je tišina. Kako je moguće da društvo više ne reaguje na očigledne znakove nepravde i nesposobnosti vlasti?

Vjerujem da je jedan od ključnih razloga normalizacija – nepravda i korupcija svakodnevni su fenomeni na koje smo navikli. U društvu u kojem su skandali i političke igre postali gotovo svakodnevna pojava, teško je ostati zapanjen ili uznemiren. Kada smo stalno izloženi nepravdi, ona postaje dio naše stvarnosti, pa postepeno gubimo sposobnost da je prepoznamo kao nešto što zaslužuje reakciju. Kroz medije i društvene mreže, postajemo toliko bombardovani lošim vijestima da su naši mehanizmi za reagovanje iscrpljeni. Umjesto da nas to aktivira, često se događa nešto potpuno suprotno, povlačimo se, prihvatimo stvari onakvima kakve jesu, vjerujući da ništa ne možemo da promijenimo.

Strah je još jedan faktor. Mnogi ljudi osjećaju da njihovo činjenje ne bi imalo efekta ili da bi moglo biti opasno za njih lično. Strah od gubitka statusa, posla ili sigurnosti dovodi do toga da ljudi zatvore oči pred problemima, uprkos tome što su svjesni da ti problemi ipak utiču na njihove živote. Ovo stanje pasivnosti postaje poput začaranog kruga — da bi se izbjegao neposredni rizik, ljudi sve više stvari prepuštaju onima koji su iznad njih ili na vrhu da odlučuju o njihovim sudbinama.

Još jedan, možda najopasniji uzrok apatije, jeste izgubljena vjera u institucije. Kada ljudi vide da korumpirani političari, sudije ili neki drugi činioci vlasti ne odgovaraju za svoja nedjela, gubi se povjerenje u sistem. Posebno je izazovno ako je to povjerenje već duže vrijeme na tankom ledu. To dovodi do stanja u kom nepravda postaje nezamislivo teška, preteška, da društvo jednostavno prestaje da se bori za promjene.

U Japanu, posebno u tradiciji zen budizma, apatija nije samo nečinjenje. Ona se doživljava kao oblik unutrašnje praznine, predstavlja nevoljnost da se suočimo sa stvarnim životom, kao i odbijanje da preuzmemo odgovornost za našu spoljašnju i unutrašnju stvarnost. Zen učitelji to zovu “zatvorenost srca”. Oni vjeruju da apatija nastaje kad ljudi pokušavaju da pobjegnu od stvarnosti i ne žele da se suoče sa problemima

Jedan od mojih najdražih japanskih filozofa, Dogen, još je u 13. vijeku govorio o tome kako bi ljudi trebalo da praktikuju svjesnost u svakom trenutku, ne bježeći od onoga što je teško. U njegovom učenju, čak i mala akcija, ako je svjesna i iskrena, može imati duboke efekte. I filozof Nišida Kitaro vjerovao je da je unutrašnja harmonija ključ za razumijevanje spoljnog svijeta. Kitaro je smatrao da je apatija često rezultat gubitka unutrašnje ravnoteže, što se često prenosi i na društvene odnose. Ako ljudi postanu nesvjesni svojih unutrašnjih vrijednosti i uloga u društvu, gubi se motivacija za djelovanje u zajednici. Prema Kitaru, vraćanje vjere u zajedničku odgovornost i unutrašnju ravnotežu može pomoći u prevazilaženju apatije.

I kritika političkog sistema, ili bilo kojeg sistema, može postati izvor povećane svijesti i pokretač promjena, ali samo ako je fokusirana na akciju. Pasivna kritika (tipična za apatiju) je destruktivna i demorališuća, a veoma je prisutna u Crnoj Gori, gdje ljudi često izražavaju svoje nezadovoljstvo i negodovanje putem društvenih mreža, posebno na Fejsbuku, ali bez stvarne želje da nešto promjene. Kada se dogode loše stvari, javnost reaguje brzim, ali površnim komentarima, često negativnim, koji ne donose ništa konkretno. Brzo se i zaboravi ono o čemu se diskutovalo i vraća se svakodnevnom životu bez nekog dugoročnog angažovanja. Ova vrsta pasivne kritike samo produbljuje apatiju i stvara lažnu sliku da je svaka reakcija dovoljna, iako zapravo ne doprinosi pravoj promjeni.

Zato – da bi se izašlo iz apatije, mora postojati promjena na više nivoa — od individualnog do društvenog. Svaka promjena počinje od pojedinca, od vraćanja vjere u sebe i prepoznavanja vlastite odgovornosti. Baš kao što je i Dogen rekao: „Svaka promjena u svijetu počinje sa promjenom unutar nas“. Uz to, svjesnu akciju i vraćanje povjerenja u zajednicu, društvo može da se probudi iz tišine.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7