U mnogobrojnim djelima o stvaralaštvu Desanke Maksimović teško da ćete naići na činjenicu da je obožavala haiku poeziju. Za života objavila je oko hiljadu haikua zbog čega njen haiku opus spada među jedinstvene u pjesničkim okvirima (izuzimajući, naravno, japanske pjesnike i pjesnikinje). Samo u “Ozonu zavičaja” našlo se nekoliko stotina Desankinih haikua, no ta se njena knjiga danas teško može nabaviti. Može biti da je jedan od razloga što poezija nije naročito profitabilna, pa stoga ni privlačna izdavačima, posebno ne poezija nesavremenih autora i autorki.

Haiku je specifična forma japanske poezije koja se sastoji od tri stiha sa sedamnaest slogova raspoređenih u obrascu 5-7-5. Ova minimalistička poetska forma nastala je u Japanu tokom 17. vijeka, a razlog zašto je postala popularna u toj zemlji je što u tek nekoliko riječi može da uhvati suštinu trenutka, prirode ili ljudskog iskustva. Haiku pjesnici i pjesnikinje bavili su se širokim spektrom tema, mada su se mahom usredsređivali na trenutke prolaznosti, prirodu, ljudska iskustva i promjene godišnjih doba. Opisivali su prirodne pojave, životinje, biljke, vrijeme i pejzaže sa velikom preciznošću i pažnjom prema detaljima. Haiku poeziju prati duboka, nerijetko meditativna atmosfera, a ljepota se zapravo pronalazi u običnim, svakodnevnim trenucima, koji često ostaju nezapaženi.

Japanci čak imaju i izraz za ovu umjetnost blisku “običnom čovjeku”. Tačnije, njim se opisuje i moderan način života, u kom se ljepota traži isključivo u ljudima. Taj je izraz ukijo ili ,,plutajući, nestalni svijet”.

Macuo Bašo, pisac koji je stvorio ozbiljnu poeziju (haiku) od onog što je prethodno bila zabava, u svojim putopisima tragao je za ljepotom prirode i čovjeka koji je samozadovoljno izgubljen u tom ,,plutajućem svijetu”.

Stotine godina su prošle, ali se uticaj haikua ipak proširio izvan granica Japana, pa je tokom 20. vijeka počeo da inspiriše mnoge pisce i spisateljice širom svijeta, uključujući i one u bivšoj Jugoslaviji. Jugoslovenski autori i autorke bili su fascinirani kako jednostavnošću i dubinom haikua, tako i baš tom mogućnošću da u malo stihova izraze suštinske ljudske osjećaje i prirodne pojave.

Desanka Maksimović je haiku zavoljela tek u svojim devedesetim godinama, pred smrt. Nije proučavala zen-budizam, iako je on osnova za razumijevanje klasičnog haikua. Vjerovatno da nije znala ni da tako nešto postoji. Pa ipak, to nije smetalo njenim stihovima. Njena haiku poezija često odražava haiku filozofiju kroz kratke, moćne slike prirode i ljudskih emocija. Iako ih nije pisala u strogoj japanskoj formi, u njima se ipak osjeća duh ove japanske poetske tradicije.

Osim nje, haiku su obožavali Vasko Popa i Miloš Crnjanski, a oni su samo neki od mnogih.

Popa, čija je zbirka “Kuća nasred druma” iz 1975. uključila pjesme inspirisane haiku formom, eksperimentisao je sa konciznim izrazom i simbolikom i tako napisao pjesme koje su bile prožete promišljenom jednostavnošću.

Crnjanski je sastavio čitavu jednu antologiju haiku pjesama – “Pjesme starog Japana” 1928. godine. Ona je poslije imala uticaj i na druge autorke i autorke, poput Isidore Sekulić koja je o ovoj zbirci Crnjanskog zapisala: ,,Tek pošto je čitalac cijelu antologiju prešao, javlja mu se pitanje: kakvo li je tek neposredno razumijevanje tih prekrasnih pjesama? Daleko smo od njega, svi u Evropi. Jedan japanski student nam je otprilike ovako tumačio poznatu kinesko-japansku pjesmu o čaplji i snijegu: naš tekst manje zvuči, a više sugeriše ideje, i tek uz njih zvuke. Zvuk je više u čitaocu nego u pjesmi… Vama se ta pjesmica o čaplji čini kao metafora ili alegorija, a kod nas, stvarno, nema ni metafore ni alegorije, u vašem, evropskom smislu”.

Haiku je, kroz svoj minimalizam i fokus na trenutak, ponudio jugoslovenskim piscima i spisateljicama način da istraže nove poetske forme i izraze i podstakao ih da se usredsrede na suštinske slike i osjećanja. Tako im je i otvorio vrata ka novim stilskim mogućnostima, unaprjeđenju.

Nije li to baš ono što je i savremenom čovjeku potrebno – trenutak, sad i ovdje, koji istinski osjeća, ali i podsjećanje da u ovom univerzumu nije najvažniji? Može li to njemu, makar, odškrinuti vrata ka novim promišljanjima i pravcima djelovanja? Recimo, kako da čovjek učini da priroda i društvo idu zajedno, ali da društvo ne ide na uštrb prirode?

I baš kao što pjesnici u Japanu pred smrt napišu čuvene pjesme, a haiku majstori, oglašavajući se posljednji put, ostavljaju najvažnije poruke onima koji iza njih ostaju – tako je i jedna od posljednjih knjiga Desanke Maksimović bila upravo knjiga haiku “Ozon zavičaja” koja se završava trostihom:

Ma šta se tužno zbiva
u srcu mom:
ja sunce volim!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7