U poslednje vrijeme često počinjem tekstove narodnim mudrostima, pa će tako biti i ovaj put: kako siješ, tako i žanješ. A narod, k’o narod, zna šta govori – jer ova mudrost ima univerzalno značenje, važi podjednako za pojedinca, društvo i državu. Ono što godinama unosimo u naše zajedničko polje, to ćemo prije ili kasnije morati da uberemo – htjeli mi to ili ne.

Aktuelni događaji u kojima su stranci učestvovali u nasilju i u kojima je meta postala njihova imovina, na površinu su izbacili ono što je dugo tinjalo ispod. Mnogi su iznenađeni, ali istina je da ovo nije slučajnost niti izolovan incident. Ovo je plod koji zrije već godinama.

Država se predugo oslanjala na strance kao na rješenje za sopstvene slabosti. Dovođeni su da investiraju, troše i popunjavaju rupe u našem budžetu. U tom procesu, malo se vodilo računa o dugoročnoj održivosti, o tome kako će se promijeniti naše društvo, kakve će reakcije izazvati nagle promjene i koliko smo mi spremni da ih nosimo. Tako se desilo da se stranac u očima građana istovremeno posmatra i kao spasilac i kao prijetnja. Potrebni su nam, ali ih ne prihvatamo iskreno. Zato i ne čudi da jedan sukob postane iskra koja zapali vatru nepovjerenja i bijesa.

Ali, i prije stranaca, sami smo sebi sijali otrovna sjemena. Godinama su političke elite – stara, a potom i nova vlast – održavale moć na istom receptu: podjelama. Umjesto da grade zajedništvo, lakše je bilo razdvajati ljude, hraniti nepovjerenje i isticati razlike. Kada jednom naviknete društvo da traži „krivca među drugima“, teško ga je naučiti da traži rješenja. Danas beremo plodove tog sjemena: vandalizam, bijes i nasilje.

Zanimljivo je i to što su oni koji su uništavali imovinu stranaca nosili fantomke. Sam čin skrivanja govori dovoljno sam za sebe: kada čovjek vjeruje da radi nešto ispravno, nema potrebu da se krije – ponosi se onim što radi. Ako se lice zaklanja, onda se negdje u dubini zna da to nije put koji donosi dobro, ni onome ko čini, ni društvu u cjelini.

Ne treba zaboraviti ni treći sloj – institucije koje su trebale da budu temelj našeg društva. Godinama su se zapošljavali ljudi ne po znanju i sposobnosti, nego po partijskim knjižicama i lojalnosti. I stara i nova vlast nastavile su tu praksu, iako je obećavano drugačije. Takvo sjeme je najopasnije, jer rađa institucije koje su krhke i nesposobne, u kojima nema povjerenja ni profesionalizma. Kada dođe kriza, takve institucije ne pružaju sigurnost građanima, već dodatno produbljuju osjećaj nepravde. Oni koji vrijede odlaze, a ostaju oni koji duguju poslušnost partiji, a ne društvu.

Vrijeme je da prestanemo da zapošljavamo „naše“, a da zanemarujemo one koji su sposobni. Potrebni su nam ljudi koji imaju znanje, imaju energiju i imaju iskustvo. Samo tako možemo “posijati” institucije koje će rađati povjerenje i rezultate, umjesto zavisnosti i razočaranja.

Sve to zajedno dovelo nas je ovdje. Nasilje koje je izbilo ovih dana nije palo s neba – to je žetva. Žetva godina kratkovidosti, podjela i pogrešnih prioriteta. Žetva nepravde koju smo normalizovali i sebičnosti koju smo njegovali.

Ako nastavimo da sijemo isto, ne treba da se čudimo što ćemo i ubuduće ubirati gorke plodove. Ako nastavimo da zapošljavamo po podobnosti, a ne po znanju – imaćemo nesposobne službe. Ako nastavimo da hranimo podjele – imaćemo sukobe i nepovjerenje. Ako nastavimo da se oslanjamo na tuđe džepove umjesto na sopstvene snage – imaćemo nestabilnost, a ne razvoj.

Vrijeme je da promijenimo sjeme. Da u zemlju unesemo povjerenje umjesto nepovjerenja, znanje umjesto podobnosti, zajedništvo umjesto podjela. Neće odmah niknuti, jer polje je iscrpljeno od loše sjetve, ali ako se strpljivo i dosljedno njeguje – rodiće.

Rukavi se moraju zasukati. Treba stvarati, a ne rušiti. Treba proizvoditi, a ne uvoziti. Samo tako možemo početi da žanjemo plodove koji hrane budućnost, a ne da ponavljamo krug destrukcije.

Kao društvo biramo šta ćemo sijati. A samim tim biramo i kakvu ćemo budućnost žeti. Ako hoćemo mir i stabilnost, moramo ih sijati danas. Ako hoćemo poštenu i prosperitetnu Crnu Goru, moramo sijati poštenje i odgovornost sada. Inače će nas i sljedeća žetva podsjetiti na onu staru istinu: kako sijemo, tako i žanjemo.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7