Imati još jedan dan znači imati još jednu priliku za izbor, promjenu, razgovor, oproštaj, pokušaj ili jednostavno za drugačiji odnos prema sebi i svijetu. Možda upravo zato novi dan ne bi trebalo posmatrati samo kao nastavak života, već i kao privilegiju, mogućnost da ono što juče nismo razumjeli danas sagledamo drugačije.

Čovjek svoje odluke gotovo uvijek donosi iz perspektive trenutka u kojem se nalazi. Ono što danas prepoznajemo kao grešku, u nekom ranijem trenutku možda nam je izgledalo kao jedini ispravan izbor. Naše odluke nastaju iz tadašnjih okolnosti, znanja, emocija, iskustava i mogućnosti koje smo imali. Tek sa vremenskom distancom dobijamo sposobnost da neke stvari razumijemo drugačije. Zato sazrijevanje možda nije samo u tome da naučimo da donosimo bolje odluke, već i da naučimo da razumijemo one koje smo već donijeli.

Ne moramo opravdavati svoje greške da bismo imali razumijevanja za osobu koja smo nekada bili. Ponekad jednostavno nismo znali ono što danas znamo. Ponekad nismo umeli drugačije. I tek kasnije smo shvatili da ispravnost jedne odluke nije uvijek moguće procijeniti u trenutku u kojem je donosimo.

U psihološkom smislu, upravo sposobnost da prošlo iskustvo ponovo interpretiramo može biti važan dio ličnog razvoja. Ono što se dogodilo ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti način na koji tome pridajemo značenje. Prošlost može ostati činjenica, a da ne ostane i konačna presuda o nama.

Filozofski posmatrano, čovjek nije određen samo onim što mu se već dogodilo, već i odnosom prema onome što tek može postati. Svaki novi dan predstavlja svojevrsni prekid sa idejom da je prošlost konačna granica. Ona jeste dio našeg identiteta, ali ne mora biti njegova definicija.

Ponovo pokušati ne znači poništiti ono što je bilo. Ne znači pretvarati se da se ništa nije dogodilo. To znači prihvatiti da smo se promijenili dovoljno da danas možemo vidjeti ono što tada nismo mogli.

Zato sam zahvalna na još jedanom danu. Ne zato što vjerujem da će svaki novi dan donijeti savršene odgovore, niti zato što možemo popraviti sve što je jednom bilo pogrešno. Zahvalna sam zato što još uvijek postoji mogućnost. Mogućnost da izgovorimo ono što smo nekada prećutali. Da se izvinimo tamo gdje nismo umeli. Da oprostimo sebi za odluke koje smo donosili sa znanjem i razumijevanjem koje smo tada imali. Da promijenimo ono što još uvijek možemo promijeniti.

Postoji posebna vrsta zahvalnosti u spoznaji da nam život ponekad ostavi dovoljno vremena da neke stvari sagledamo drugačije. Da ne moramo zauvijek ostati zarobljeni u verziji sebe koja je donosila odluke prije nego što je znala ono što danas zna.

Možda je zato vrijeme jedan od najvećih oblika privilegije. Vrijeme da sazrijemo. Da pogriješimo. Da promijenimo mišljenje. Da shvatimo. Da izgubimo, pa tek onda razumijemo vrijednost. Da se vratimo sebi. Da nekome kažemo ono što ranije nismo umjeli. Da napravimo drugačiji izbor kada nam se ponovo ukaže prilika.

Jer novi dan nam ne garantuje da će stvari biti bolje. On nam samo daje mogućnost da ih pokušamo učiniti drugačijim. A možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost. Imati još jedan dan znači imati još jednu priliku da, sa svim onim što danas znamo, pokušamo ponovo. I možda nema mnogo većih razloga za zahvalnost od same činjenice da nam je ta mogućnost još uvijek data.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7