Karmini koji obećavaju dugotrajnost, kreme koje peglaju ten kao da je tkanina, mirisi koji tvrde da će nas teleportovati, dok stojimo u redu, između porodičnih pakovanja deterdženata i kalkulacija koliko možemo da priuštimo ove nedjelje, pružamo ruku za taj sitni, nevažni predmet. Nije skupo. Nije ni potrebno. Ali, obećava.

Taj čin ima svoju istoriju i teoriju. Zove se “teorija crvenog karmina“. U najkraćem: u vremenima ekonomske neizvjesnosti raste prodaja malih, pristupačnih luksuza – karmina, lakova, svijeća, sapuna “za noćni ritual“. Veliki snovi, poput rješavanja stambenog pitanja, kupovine auta ili putovanja, odgađaju se, a ovi predmeti preuzimaju njihovu ulogu: daju nam osjećaj da nešto ipak možemo promijeniti, makar boju usana. Ponekad je i obaveza, dio neplaćenog estetskog rada koji se podrazumijeva. Arli Hočšild je taj rad odavno imenovala kao emocije kao posao. Ljepota je nastala prvo kao norma, a zatim se održala kao tržište na kojem se ta norma kupuje.

Crveni karmin je priča o iskustvu u kapitalizmu. Oduvijek je postojala ta polica utjehe. Zolin roman “Kod ženskog raja“ pokazuje kako je moderni robni magazin izmislio i osjećanja i potrebe i pretvorio ih u robu. Valter Benjamin je u pariskim pasažima prepoznao kapitalizam: svaka stvar postaje predmet želje, a svaki predmet obećanje sreće. Roland Bart je upozorio da se mitovi najlakše prodaju kada izgledaju bezazleno.

Kasnije će Ani Erno pisati o hladnoći prodavnica kao novoj liturgiji radničke i niže srednje klase, objašnjavaće mir u redovima i moć izbora koji to često nije. Iako mi često ovaj femomen doživljavamo kao mogućnost da sebi priuštimo nešto minijaturno što nam može pomoći da izdržimo dan.

Prema “teoriji crvenog karmina”, to je racionalna mikro-strategija: kad ne možeš da priuštiš stan, priuštiš sjaj. Kad su putovanja daleka, kupiš miris koji se zove “Lisabon“. Kada se plata topi, uzmeš sprej za hlađenje lica. Psiholozi će to vidjeti kao distrakciju, marketing genijalci kao rezultat vrhunskih kampanji, a mi ćemo, na kasi, svejedno klimnuti.

U japanskoj književnosti tu finu mehaniku često osjetimo u prolazu. Mieko Kavakami u “Grudima i jajima“, rastavlja industriju ženskog tijela i pokazuje koliko je skupo ono što djeluje “prirodno“.

Emocionalni marketing, aspirativne poruke, kultura stalnog poređenja koju hrane mreže – kapitalizam uvodi novitete i trendove brže nego što mi uspijevamo da ih odbijemo. Sistem zna: ako se velika promjena odlaže (stan, sigurnost, plate koje prate cijene), ponudiće ti mnogo manjih promjena koje možeš da priuštiš.

Ta je polica utjehe često na putu do kase u marketu, tik uz čokoladice i baterije. Kapilarno širi osjećaj da je sve podnošljivije kad dodamo sitnicu.

Naravno, ovo nije poziv da izbacimo karmin iz tašne, jer nije on krivac. Krivac je struktura koja nas uvjerava da se velika glad može utoliti mrvicama, da je “postignuće“ kada smo umjesto frižidera kupile savršenu boju farbe. Ali, postoje i rituali koji ne rade za sistem nego za nas – besplatni ili skoro besplatni načini da vratimo osjećaj kontinuiteta, biblioteka, second-hand butici, obućari, u krajnjem? Ima i potrošnje koja je otpor.

Crveni karmin je, na kraju, metafora za način na koji preživljavamo. Dok god nas sistem drži okupiranim malim zadovoljstvima, velika pitanja biće neriješena. Do tad, život koji želimo, sa stvarnim odmorima, sigurnim radnim mjestima, pristojnim stanovanjem i slobodnim vremenom, čeka na polici na kojoj piše “samo 9,99“.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7