Nijedna generacija ne počinje od nule, koliko god joj se činilo da je prva koja zaista vidi svijet. Mladi samo jednog dana shvate da su naslijedili onaj koji nijesu birali, a da se od njih traži da ga poštuju kao da su ga sami stvarali.

U Japanu sedamdesetih godina prošlog vijeka pojavila se generacija pisaca koja nije pisala manifeste i nije nudila novu nacionalnu književnu religiju. Samo je pisala tako da je postalo očito da stari autoriteti više ne proizvode strahopoštovanje. Kao da se poslije rata, poraza, američke okupacije, moralnih zabrana i velikih književnih očeva konačno može progovoriti iz mjesta koje je mlado i zbunjeno.

To je vjerovatno i najzanimljivija teza u tekstu Emiko Sakurai o novoj generaciji japanskih pisaca: činjenica da se književna promjena ne pojavljuje kao uredna smjena stilova, već kao neka vrsta kulturnog incidenta. Godine 1976. nekoliko mladih autora u dvadesetim godinama osvaja Akutagavinu nagradu i odjednom postaje jasno da se nešto pomjerilo. Rju Murakami, tada student umjetnosti, romanom “Plavo, gotovo prozirno” postiže ogroman uspjeh. Knjiga se prodaje u nevjerovatnim tiražima i postaje znak da publika želi nešto drugo, možda čak i nešto što ne umije odmah da objasni.

Prije toga, japanskom književnom scenom uglavnom su dominirali autori rođeni dvadesetih i tridesetih godina, pisci za koje je rat bio neposredno iskustvo ili barem velika sjenka nad životom. To su bili autori formirani na klasičnijoj ideji književnosti, često obrazovani, intelektualni, okrenuti introspekciji, evropskoj filozofiji, Sartru, Džojsu, velikim pitanjima krivice, istorije i pojedinca.

Mladi pisci koji se pojavljuju sedamdesetih nijesu nosili isti teret. Oni su bili prva poslijeratna generacija u pravom smislu riječi: djeca koja nijesu pamtila rat, ali su živjela u njegovim posljedicama. Nijesu odrasli pod carskim kultom, ali jesu u zemlji čiji je identitet iznova sklapan pod snažnim američkim uticajem. Njihovo djetinjstvo i mladost oblikovali su američki filmovi, vesterni, naučna fantastika, televizijske serije, rok, džez, stripovi, prevedeni bestseleri, američke baze i svakodnevni jezik u koji su ulazile engleske riječi.

Zato nije čudno što su ih kritičari, sa mješavinom prezira, fascinacije i moralne panike, nazvali “rock and fuck generation“. Ta etiketa zvuči grubo, ali je korisna jer otkriva strah starije kulture pred novom. Nije problem bio samo u tome što su mladi pisali o seksu, drogi, nasilju i popularnoj muzici. Problem je bio u tome što su to radili bez pokajničkog tona. Njihova književnost nije molila za oproštaj što je drugačija.

Kod Rjua Murakamija, naročito u knjizi “Plavo, gotovo prozirno” taj novi svijet prostor je raspadanja. Radnja je smještena oko američke vojne baze, među mlade Japance, američke vojnike, drogu, prostituciju, rok muziku, orgije, nasilje, povraćanje, trulo voće, insekte i slike tjelesnog propadanja.

Murakami ne piše o mladosti kao o obećanju, nego kao o stanju bez orijentira. Njegovi junaci nijesu buntovnici u romantičnom smislu. Oni nemaju program, nemaju ideologiju, nemaju ni naročitu snagu. Oni plutaju kroz senzacije, kroz muziku, seks, drogu, nasilje i slike raspadanja, kao da pokušavaju da provjere postoji li još išta stvarno. Ako stariji pisci pišu iz svijesti o istoriji, Murakami piše iz svijesti o prezasićenosti. Njegov svijet nije prazan zato što se ništa nije desilo, nego zato što se previše toga već desilo.

To je književnost poslije velikih riječi. Poslije časti, carstva, poraza, obnove, porodice, nacije, morala.

Kendži Nakagami, jedan od najvažnijih pisaca ove generacije, ide drugim putem, ali iz slične potrebe da se izađe iz dominantne književne forme. Umjesto američkih baza i urbane dekadencije, on se vraća jugu Japana, provinciji, radničkom iskustvu, porodičnim ranama, nasilju i regionalnom govoru. Kod njega nije ključna pop-kultura, već zemlja, krv, klasni položaj, dijalekt i porodična trauma. Ako Murakami pokazuje Japan koji se raspada pod neonskim svjetlom američkog uticaja, Nakagami pokazuje Japan koji je dugo bio potisnut ispod uglađene književne površine.

To je posebno važno, jer nova generacija nije bila samo “zapadnjačka“, “amerikanizovana“ ili “dekadentna“, kako bi je bilo najlakše opisati. Ona je zapravo otvorila prostor za različite oblike neposlušnosti. Kod Murakamija je neposlušnost bila u formi, jeziku i temama koje su djelovale skandalozno. Kod Nakagamija je bila u spuštanju književnosti među radnike, u regionalni govor, u porodične odnose koji nijesu oplemenjeni nostalgijom. Kod Masua Ikede, likovnog umjetnika koji ulazi u književnost, ona se pojavljuje kroz naglašavanje vizuelnog, kroz prozu koja ponekad djeluje kao scena, kadar, kompozicija.

Svi oni, svako na svoj način, odmiču se od književnosti koja je vjerovala da mora biti intelektualno reprezentativna. Kao da su govorili: ne moramo više pisati iz biblioteke, možemo pisati iz baze, iz radničke barake, iz studentske sobe, iz kreveta, iz provincijskog dvorišta, iz prostora koji književnost ranije nije smatrala dovoljno dostojnim.

Naravno, to ne znači da su ti tekstovi bez problema. Naprotiv. U njima ima mizoginije, nasilja, estetskih neravnina, viška šoka, likova koji djeluju emocionalno prazno ili surovo. Ali književne generacije ne moraju biti udobne da bi bile važne. Ponekad su važne upravo zato što otkrivaju ono što jedno društvo ne želi da vidi o sebi.

A Japan sedamdesetih, kroz te autore, vidi da poslijeratna modernizacija nije proizvela samo ekonomski rast, potrošačku kulturu i novo samopouzdanje. Proizvela je i mlade ljude koji više ne znaju gdje pripadaju. Između tradicije koja im djeluje daleko, Amerike koja je istovremeno prisutna i tuđa, porodice koja nije utočište i budućnosti koja se ne ukazuje kao smisao, njihovi junaci žive u pukotini.

Ova priča nije zanimljiva samo kao epizoda iz japanske književne istorije. Ona se lako razumije i iz naših društava, gdje se generacije takođe rađaju poslije događaja koji im nijesu lično pripadali, ali im određuju život. I ovdje djeca odrastaju među tuđim ratovima, tuđim zastavama, tuđim porazima, tuđim herojima, tuđim izdajama. I ovdje se od mladih često traži da nastave priče koje nijesu započeli, da poštuju mitove koji su ih zatekli, da nose krivice koje nijesu njihove i da se ponašaju kao da je prošlost porodična imovina koju ne smiju prodati.

Ali svaka generacija u jednom trenutku počne da govori svojim jezikom. Taj jezik može biti nepristojan, bijesan, umoran. Ali ako je autentičan, on već predstavlja oslobađanje.

Japanski mladi pisci sedamdesetih upravo su to uradili. Nijesu napisali ljepšu verziju Japana. Nijesu pokušali da poprave nacionalnu sliku. Nijesu ponudili utjehu da će nova generacija biti bolja od prethodne.

To je ujedno i vrijeme kada je japanska književnost morala da se suoči sa pitanjem šta dolazi poslije velikih istorijskih trauma, kada se rode oni koji ih se ne sjećaju. Šta znači pisati poslije rata ako rat nijesi preživio, ali živiš u zemlji koju je rat preoblikovao? Šta znači biti slobodan od stare krivice, ako ti ta sloboda ne donosi mir? I šta književnost može da uradi kada mladi više ne žele da naslijede ni jezik, niti stid svojih prethodnika?

U tom smislu, zanimljivo je pogledati i ono što se u japanskoj književnosti događa danas. Ako su sedamdesete donijele glasove mladih muškaraca koji su rušili stare tabue kroz slike seksa, nasilja, pop-kulture i poslijeratne dezorijentacije, posljednjih godina sve vidljivije postaju japanske spisateljice koje iznutra otvaraju pitanje ženskog iskustva u savremenom Japanu.

One pišu o tijelu, majčinstvu, radu, usamljenosti, braku, seksualnosti, pritisku normalnosti i očekivanju da žena bude istovremeno požrtvovana, tiha, poželjna i društveno korisna. Mieko Kavakami u romanu “Grudi i jaja” piše o ženskom tijelu, reprodukciji, siromaštvu, sestrinstvu i ambivalentnom odnosu prema majčinstvu. Sajaka Murata u “Prodavačici” i kasnijim romanima razgrađuje ideju “normalne“ žene, braka i biološke dužnosti. Joko Ogava, često tiše i alegorijski, piše o pamćenju, kontroli, gubitku i krhkosti ženskog subjektiviteta. Dok Asako Juzuki u romanu “Puter” povezuje hranu, mizoginiju, žensku želju i pobunu protiv ideala savršene japanske žene.

Njihova književnost ne nastavlja pobunu sedamdesetih istim sredstvima, ali je produbljuje iz drugog ugla: umjesto generacije koja pokušava da se oslobodi istorijskih očeva, tu su autorke koje pokazuju koliko je teško živjeti u društvu koje ženi stalno dodjeljuje ulogu, čak i onda kada joj formalno priznaje slobodu.

Nova književnost ne rađa se uvijek iz želje da se kaže nešto veliko, nekad se rađa iz odbijanja da se nastavi govoriti starim, svečanim glasom, u ime iskustava koja više ne pripadaju onima koji dolaze.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7