Večeras smo kao društvo dotakli dno, ako ga davno nijesmo probili. Ispred najznačajnije institucije u zemlji, Vlade Crne Gore, orilo se „Turci napolje“ i „Ko ne skače, taj je Turčin“. Ksenofobija kao ventil za bijes, umjesto razuma i odgovornosti. A sve to u zemlji koja se hvali evropskim putem, multikulturalnošću i gostoprimstvom.

U ovoj kakofoniji siguran sam da mnogi ovaj tekst neće ni pročitati. A i ako ga pročitaju, neće čuti ništa novo, jer sve što ovdje piše, svi već znamo. Znamo, ali ne reagujemo. I zato se kakofonija ne odnosi samo na večerašnje povike, već na svaku situaciju koja se dogodi u Crnoj Gori. Jer, zaboga, što bi rekao naš „team building“ premijer Spajić – ne interesuju nas „seoske teme“. Dok god se problem ne tiče centra pažnje ili lične koristi, nije vrijedan pažnje.

A zapravo, upravo je ta nezainteresovanost korijen našeg raspada. Kada institucije prestanu da funkcionišu, kada zakoni postanu selektivni, a odgovornost nepoznat pojam, narod uzima „pravdu“ u svoje ruke. I onda, kao što smo večeras vidjeli, država nestaje pred našim očima, pretvarajući se u masu bez lica, sa fantomkama, bakljama, bejzbol palicama i bez razuma.

Sada, kada su i naši vlastodršci vidjeli kako izgleda kada kontrola izmakne, možda će konačno shvatiti koliko je važno da se ozbiljno pozabave onim što se godinama guralo pod tepih. Treba zaustaviti svaki oblik huliganstva, zaštititi građane, i naše i strane, ali prije svega treba početi od iskrene analize:

Ko je i zašto dozvolio da Crna Gora postane utočište za „investitore“ sa potjernica? Ko im je omogućio da bez kontrole otvaraju biznise? Ko im je dopustio da radnike tretiraju kao robove, da ih ne plaćaju i da ih šalju preko granice na svakih devedeset dana, kao da se radi o robi, a ne o ljudima? Ko su te „agencije za zapošljavanje“ koje im obezbjeđuju radnu snagu, i pod čijom zaštitom rade?

I na kraju, kako je moguće da stotine ljudi sa potjernica završavaju u Crnoj Gori, a da to nikog ozbiljno ne zabrine?

Nisu krivi Turci. Nisu krivi ni Albanci, ni Rusi, ni Sirijci. Krivi su oni koji upravljaju ovom državom i kojima su zakoni samo alat za lični interes. Neki koji se u Crnoj Gori ponašaju kao bitange, isto bi se ponašali i u Istanbulu, Berlinu, Helsinkiju ili u Beogradu. Kao što se i naše bitange ponašaju kao bitange, svuda po svijetu.

Zato je licemjerno praviti se da nas je „uvozni“ incident iznenadio, kao da nam je bezbjednosna situacija do juče bila savršena. Istina je jednostavna: Crna Gora odavno nema kontrolu nad tim ko dolazi, ko ostaje i kome se izdaju boravišne dozvole. O programima integracije da i ne govorimo, ne integrišemo se mi a kamoli da integrišemo strance. Profesori koriste Google Translate da bi se sporazumjeli sa djecom u učionicama, jer država nema plan, što će nam, plan imaju politički kadrovi.

Za ovu državu, svi ti ljudi su samo brzi keš. Što ih je više, to bolje za bilans i za privid rasta. A za mnoge u državnom aparatu, bogatiji i mutniji među njima predstavljaju zlatnu priliku za šeme, provizije i „ugrađivanja“. Dovoljno je pogledati koliko naših funkcionera ima otvorene račune u turskim i ostalim bankama – ne ovdje, nego po regionu.

Zato nije problem u njima. Problem je u nama. U sistemu koji ne funkcioniše. U premijeru, ministrima, direktorima, u svima koji su dozvolili da institucije postanu kulise za predstavu u kojoj se glumi država.

Građani su danas uplašeni, zbunjeni i frustrirani, i to neće nestati preko noći. Crna Gora može biti dom svima, ali ovako kako se vodi, postaje maćeha i nama i svima koji su ovdje došli da žive pošteno. Oni koji poštuju zakone sada ispaštaju zbog nečijeg nemara, korupcije i političkih kalkulacija.

Teret ne može pasti samo na policiju, koja i sama jedva funkcioniše zbog manjka ljudi i resursa. Odgovornost mora početi od vrha, od onih koji su se zakleli da će služiti državi, a ne da će je rastakati.

Ako se ne uvede red, ako se ne počne s kontrolama, izmjenama zakona i stvarnim informisanjem građana, sve će se ovo ponavljati. I tada, neće biti kriv ni Istok ni Zapad, bićemo krivi sami sebi. Jer država koja ne zna koga pušta preko svojih granica, koja ćuti dok se ispred Vlade viče „Turci napolje“, već je izgubila granice. I teritorijalne, i moralne.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7