Osmi mart je kao Međunarodni Dan žena prvi put prihvaćen i kalendarski određen 1917. godine. Ujedinjene nacije su zvanično aminovale i počele obilježavati Međunarodni dan žena kao praznik od 1975. godine. Osmi mart asocira na pobjedu prava žena nad sistemom.

Je li nam ovakva pobjeda, Pirova pobjeda? Za one koji ne znaju, Pirova pobjeda jeste trenutak kada stignemo do cilja, ali na cilju ne osjećamo sreću već razočarenje zbog gubitaka na različitim nivoima.

Jesmo li se za gubitke na različitim nivoima borile i šta smo konkretizovano postigle borbom za ravnopravnost ?
Postigle smo komercijalni praznik sa specijalnim popustima i ponudama na rafovima toga Dana, od kojih će se kozmetički lanci i cvjećare debelo naplastiti.

Takođe, postigle smo da femicid i dalje ne jenjava, uprkos svim spektakularnim novim mjerama i zakonskim (ne)poboljšanjima, jer on je prosto lud – ali nedovoljno da bude zatvoren u smještajnim kapacitetima Spuža.

U želji da obasjamo Osmi mart, dan koji bi trebalo da slavi postignuća žena u Crnoj Gori, suočavamo se sa mrakom licemjernog kontrasta između proklamovane ravnopravnosti i suštinske stvarnosti koju svakodnevno živimo.

Zašto, dok slušamo poruke o poštovanju žena i ljubavi prema njima, paralelno stvarnost u Crnoj Gori odgovara surovim jazom između riječi i djela? Svjedoci smo upravo nedavnih slučajeva rodno zasnovanog nasilja, poput slučaja Zumrite Nerde i slučaja Šejle Bakije, koji otkrivaju duboke pukotine u crnogorskom sistemu.

Baš početkom sedmice, uoči obilježavanja Međunarodnog dana žena, u prostorijama podgoričkog Višeg suda, mogao se čuti i vidjeti snimak ubistva devetnaestogodišnje Šejle, nakon kojeg je prisutnom pozlilo.

Koliko još puta treba da nam pozli?

Svjedoci smo više prijava protiv Dalibora Nikolića za nasilje u porodici naočigled troje maloljetne djece i na štetu nevjenčane supruge Zumrite Nerde. Obje su odbačene. Na kraju je Nerda doživjela sudbinu svoje majke koju je prije nešto više od deset godina usmrtio suprug, Zumritin otac.
Koliko je još djece koja svjedoče nasilju i žive sa patnjom, teškim i dugoročnim posljedicama?

Svjedoci smo presuda koje ne prate težinu zločina, a oni kojima to “bode oči” samo su – besposleni, čudni ili likovi kojima sve smeta?
Uveli osmomartovski cvijet – poput minimalnih kazni za brutalna ubistva – ne samo da je uveo i već viđen, nego šalje i demotivišuću poruku, ukazujući na ozbiljan nedostatak odgovornosti u pravosudnom sistemu Crne Gore.
Dok se karanfili sa mašnicom prodaju na svakom koraku, možemo li stvarno reći da u Crnoj Gori slavimo žene ili slavimo puko licemjerstvo.
Gdje je tu ravnopravnost? Gdje su nam pravi rezultati?

Osmi mart ne bi trebalo da nam bude sinonim za Pontije Pilatovo pranje ruku od stvarnih problema sa kojima se žene u Crnoj Gori svakodnevno susrijeću. Neka nam naš sistem, umjesto kupljenog cvijeta, pokloni cvijetni aranžman mira, promjena u zakonodavstvu i oštrijih presuda za nasilnike.

Ako Osmi mart treba da predstavlja više od jednog cvijeta u ruci, onda neka nam to bude dan kada smo svi zajedno izazvali sistem, postavili teška pitanja i zahtijevali promjene. Jer, zaista, žene zaslužuju više od lančanih tekstualnih čestitki i površnih obećanja.

Iskreno se radujući prazniku, bez obzira na realno stanje u crnogorskom društvu i sistemu, u nadi da ćemo više valorizovati sebe – neka nam sljedeći Osmi mart bude prosperitetniji.

Piše: Magdalena Čelanović

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7