Već neko vrijeme u našem društvu otvara se pitanje državljanstva, tj. da budemo precizni, pitanje dvojnog državljanstva. Kao i većina drugih tema, i ova se uglavnom svede na monologe, na viku, na ponavljanje jednih te istih argumenata bez stvarnog ukrštanja i mogućnosti dijaloga. Ono što je simpatično je poziv opozicije da se o ovom pitanju ne odlučuje bez parlamentarnog konsenzusa. Takva inicijativa je dobra i trebalo bi da važi za većinu pitanja od javnog značaja. Problem je u tome što dolazi od ljudi koji su i mnogo važnija pitanja rješavali uz većinu “50% + 1”, a neke čak i iz pozicije manjine, što ne znači da sada treba nastaviti sa tom praksom. Ali pokazuje da je uvijek važno i ko govori, a ne samo šta govori.

Od donošenja zakona o državljanstvu, sada već daleke 2008. godine, ova pravna regulativa je predmet diskusije. Ključan dio oko kojeg se vode argumenti je zabrana dvojnog državljanstva. Tadašnji zakonodavac, uz saglasnost dijela civilnog sektora (onog uslužnog, ali i onog autonomnog) i medija je ovu zabranu obrazlagao time što je Crna Gora mala država i kao takva mora da bude ne-liberalna po pitanju toga ko može i kako da dobije njeno državljanstvo jer bi otvorenost lako mogla da donese političke promjene. Iako je ovo djelovalo kao mitomanija i izvjesno totemizovanje crnogorskog državljanstva, koje bi moglo pratiti cinično pitanje “ma kome bi to posebno bilo stalo do crnogorskog pasoša?” tadašnja uporedna praksa mnogih manjih država davala je za pravo ovakvom stavu. Zamislivo bi bilo da sa pedeset hiljada “novih” birača lako promijenite političku sliku i zakone u našoj državi.

Samo, više nije 2008. godina. Evropske države koje su tada imale ekskluzivnu politiku u pogledu državljanstva polako je liberalizuju i mijenjaju. Očigledno da je, u ovom trenutku u kojem je demografski rast u Evropi maltene zaustavljen, u kojem su migracije sve učestalije i lakše, zakonodavcima širom Evrope jasno da je čovjek najvažniji resurs. Sve se lako može kupiti sem pojedinac. Tako su tokom prethodne decenije dvojno državljanstvo dozvolile zemlje koje nisu imale tu praksu ranije, kao što su Malta, Danska, Češka, Letonija, te neke druge. U samoj Evropi ostalo je jako malo zemalja koje su ekskluzivne po ovom pitanju. To ne znači da one koje omogućavaju dvojno državljanstvo to rade bez jasno definisanih uslova, već samo da na taj način pokušavaju da privuku nove ljude kod sebe, vrate dijasporu, pospješe putovanja, investicije, mnoge druge stvari. Pitanje dvojnog državljanstva je, prije svega, aktivna ekonomska tema.

U Crnoj Gori se ova debata nažalost uglavnom svodi na dvije posvađane strane. Ona koja se zalaže za uvođenje, tj. generalnu liberalizaciju državnog stava po pitanju dvojnog državljanstva nastupa emotivno. Tako se navode primjeri ljudi koji su ovdje decenijama a da nemaju državljanstvo, potomci Crnogoraca koji žive širom svijeta a nemaju nas pasoš, te mnogobrojni primjeri gdje djeca jesu a jedan roditelj nije državljanin ili slično. Koliko god ljudske priče bile važne, koliko god bilo ključno da su zakoni tu radi običnih ljudi, na pojedinačnim primjerima se ne bazira politika niti kreiraju zakoni. Pojedincima se mora izaći u susret jer oni čine društvo ali je važno vidjeti da li se radi o izuzecima ili pravilu.

Druga strana, ona koja želi da zadrži ovakvo restriktivno stanje, nije ništa manje emotivna u svojim nastupima. Za nju je pitanje državljanstva isključivo pitanje prava glasa i onda se navodi da će, u slučaju liberalizacije politike dvojnog državljanstva Aleksandar Vučić poslati horde svojih glasača iz Srbije kako bi dobili biračko pravo u Crnoj Gori i istog trena glasali za one za koje im bude naređeno. Kao i kod prve grupe, i ovdje postoji opravdanje za ovakav stav jer dugo postoji bojazan da SNS u Srbiji tokom izbora uvozi određen broj birača iz Bosne i Hercegovine.

Ni jedna ni druga strana ne pokušavaju da ostvare određenu komunikaciju i približe stavove. Nesumnjivo je da postoje ljudi koji dugo žive ovdje a nemaju naš pasoš. Nesumnjivo je da postoji birači-turisti, samo što je to slučaj i sada u Crnoj Gori, iako je zakon navodno restriktivan. Nesumnjivo je i da mnogi naši građani posjeduju legalno dva ili više državljanstava zakonski dobijena prije 2008. godine te da na taj način imaju komparativnu prednost u odnosu na sve one koji su o takvom koraku razmišljali tek nakon donošenja ovog zakona o državljanstvu.

Živimo u dobu u kojem je raslojavanje prije svega geografsko. U takvom svijetu pasoš predstavlja jednu vrijednost. Svoditi pojedinca na biračku mašineriju znači ukidanje svih drugih aspekata njegovog bića. Tako se uopšte ne uzima u obzir mogućnost da bi drugi pasoš, recimo neke EU zemlje, samim našim državljanima mogao donijeti određene benefite, a da im to domaći zakoni odriču. Ako ništa drugo, mogli bi putovati sa manje ograničenja i mogli bi nastupati na stranim tržištima rada sa više prava. Ovdje postoji i jedan vid diskriminacije, jer oni koji su drugi pasoš dobili prije 2008. imaju bolje životne šanse od onih koji to nisu učinili. Biti potpuno restriktivan prema toj ideji znači biti restriktivan prema sopstvenim državljanima.

Zaboravlja se takođe da naš zakon o izboru poslanika i odbornika ima stavku koja kaže da može birati i biti biran samo onaj ko ima neprekidno prebivalište u Crnoj Gori dvije godine prije izbora na koje želi izaći. Ovo je stavka o kojoj ne postoji kontrola kod nas. Iako policija ima pravo da provjerava istinitost podataka u prijavi prebivališta ona to niti radi niti sprovodi, pa je tako moguć izborni turizam iz opštine u opštinu ili i u cijeloj državi. Nezavisno da li ti izborni turisti dolaze iz Hrvatske, BiH, Srbije, Njemačke, SAD ili Luksemburga. Kada se pomene pitanje dvojnog državljanstva i prava glasa, nijedna strana ne govori da bi uz njega mijenjali i zakon o vođenju registra prebivališta upravo zbog toga što kalkulišu brojem glasova koje im donose izborni turisti. Moguće je reći da nam je policija nesposobna, ali je izgovor da neko dobro rješenje nećemo sprovesti jer su zaduženi organi nesposobni da ga sprovode. Rješenje je da se javnim službenicima nametne obaveza da sprovode zakon.

Potrebno je priču o dvojnom državljanstvu izmjestiti iz priče o pravu glasa. Možda pokušati sa američkim modelom po kojem svaki američki građanin mora plaćati porez u SAD-u gdje god živio. Onda bi pasoš bio “skupa rabota” za izborni turizam. Druga, realnija stvar je pooštravanje vođenja evidencija prebivališta te bi ljudi mogli imati pasoš ali ne i ličnu kartu, jer bi im za priznanje prebivališta (i biračko pravo) bili potrebni dodatni dokazi – vlasništvo nad nekretninom ili ugovor o zakupu, plaćanje računa na svoje ime, dokaz o zaposlenju, dokaz o upisu djece u vrtić/škole i slično. Možemo dodati i obavezu da se birači moraju registrovati pred svake izbore uz odgovarajuće dokaze. Postoji sijaset rješenja, ali da bismo na njima radili moramo otvoriti dijalog. Dokle god dijalog izostaje mi ćemo kaskati za drugim državama koje rješavaju izazove savremenog svijeta i ideu naprijed. Politička klasa, čiji smo taoci, na ovo gledaju isključivo kroz vizuru toga koliko će im glasova donijeti te zbog toga koriste nas kao topovsko meso u tim zlonamjernim raspravama.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7