“Dokumentarno-istraživački“ film Država rođaka, nedavno emitovan na TV Vijesti, bez sumnje, bavi se izuzetno važnom temom – problemom partijskog i rodbinskog zapošljavanja u Crnoj Gori. Ovaj fenomen je duboko ukorijenjen u političku, ekonomsku i društvenu-istorijsku strukturu zemlje, a posljedice su vidljive u svim segmentima života. Ipak, očigledno je da je tema bila prevelik zalogaj, (otuda i navodnici), jer film, osim što su u njemu uočljive elementarne novinarske greške, ignoriše širi društveni, istorijski i ekonomski kontekst. Tako ostavlja utisak površne kritike koja služi da potvrdi već postojeće stavove gledalaca, ali ne i da podstakne dublje promišljanje koje može navesti na društvenu promjenu.

Objasniću zašto tako mislim.

Film se fokusira na klijentelistički model zapošljavanja, u kom se radna mjesta u javnom sektoru u Crnoj Gori često dodjeljuju na osnovu političkih i rodbinskih veza, a ne stručnih kvalifikacija. Prikazana su svjedočenja političara i političarki, stranačka kontrola nad ključnim državnim institucijama, kao i informacije o tome gdje rade članovi i članice porodica i rođaci i rođake pojedinih visokih funkcionera i funkcionerki.

Možemo da slutimo da je neko dobio posao samo zahvaljujući partiji ili rodbinskoj liniji, ali ne i da to tvrdimo ako za to nemamo dokaz. U više navrata u filmu se navodi da se došlo do podatka da su nečija tetka, sestrić, bratanična, svastika ili sestra od tetke zapošljeni u nekoj od javnih institucija ili u državnim ili lokalnim preduzećima, ali se ne objašnjava kako se došlo do zaključka da se radi o partijskom ili rodbinskom zapošljavanju. Taj dio istraživačkog procesa morao je biti razjašnjen u filmu. Ovako objavljene informacije o tome gdje i od kada nečiji rođak ili član porodice radi mogu tek da publiku navedu na sud da je osoba samo zahvaljujući partiji ili rodbinskim vezama dobila posao, što nije u istraživačkom maniru, a nije ni etički.

Nije mi namjera da osporim to da je vrlo vjerovatno da su mnogi ljudi pomenuti u filmu zbilja zapošljeni samo zato što su partijski ili rodbinski povezani sa moćnicima u našoj državi. Neki su primjeri suviše očiti. Upravo je suprotno – žao mi je što film ne daje dublji uvid u to kako i zašto takav sistem opstaje. Jer, to je ono što želimo, zar ne – da shvatimo kako da iskorijenimo partijsko i rodbinsko zapošljavanje i odakle da počnemo?

Crna Gora je mala država sa oko 600 hiljada stanovnika, gdje se politički i lični odnosi često prepliću. Nedostatak privatnog sektora i ograničene mogućnosti za zapošljavanje dodatno povećavaju pritisak na javni sektor, koji postaje poligon za ostvarenje egzistencijalnih potreba kroz političku lojalnost. Film se ovlaš dotiče ove činjenice.

Palanački mentalitet, kako ga opisuje pisac Radomir Konstantinović (autor Filosofije palanke), odlikuje se zatvorenim zajednicama, gdje su veze, poznanstva i rodbinske relacije osnova društvenog poretka. Film ignoriše ovu ključnu dimenziju koja objašnjava zašto partijsko i rodbinsko zapošljavanje nijesu samo politički, već i sociološki fenomeni.

Partijsko i rodbinsko zapošljavanje u Crnoj Gori nijesu pojave specifične za savremeno doba, niti su isključivo vezane za političku elitu. Istorijski, politička i društvena elita su oduvijek koristile svoje resurse za stvaranje mreža lojalnosti. Ovo je izraženo u postjugoslovenskim državama, gdje su državne institucije postale glavni ekonomski oslonac u tranziciji. U bivšoj Jugoslaviji, zapošljavanje kroz političke i ideološke veze bilo je uobičajeno. Ova praksa se prenijela u postkomunistički period, gdje je politička moć zamijenila ideološku lojalnost. U filmu ne postoji nijedan relevantan sagovornik/ca na ovu temu koji bi mogao/la da ponudi neki iole ozbiljan osvrt.

Mislim da površna obrada ovako važnih tema može da postane dio problema, umjesto rješenja. Sudeći po reakcijama na film na društvenim mrežama, ne ginu nam nova prebrojavanja i prepucavanja prošlih i sadašnjih i naših i njihovih, a ne znam kojem poštenom čovjeku toga nije preko glave. Oni koji to odavno više ne žele da slušaju mogu biti gurnuti samo u još dublju apatiju, što takođe neće pomoći da dođe do društvene promjene.

Partijsko i rodbinsko zapošljavanje postoje širom svijeta, ali se njihova učestalost i oblik razlikuju zavisno od političkog sistema, nivoa institucionalne transparentnosti i stepena demokratskog razvoja. I u razvijenim demokratijama, poput nekih zapadnoevropskih zemalja ili Japana, ove pojave nijesu u potpunosti eliminisane. Međutim, sistemi zapošljavanja su obično regulisani meritokratijom kroz zakone i komisije za javne službe, tako da su svedene na minimum.

Država rođaka refleksija je društva koje se zadovoljava osudom, a rijetko se zanima uzrocima i pita kako dalje. Šta će se poslije ovog filma promijeniti?

Ljudi koji su bili na vlasti, a i oni koji su to sada, tu su i opstaju zahvaljujući građanima i građankama Crne Gore. Zašto oni tolerišu takav sistem? Zašto i dalje najviše glasova dobijaju one političke partije koje se najviše optužuju za partijsko i rodbinsko zapošljavanje? Da li je moguće da birači i biračice baš svaki put naivno povjeruju u izborna obećanja, pa se poslije razočaraju? Zašto meritokratija ostaje nekakav ideal na kojem se obično insistira samo u izbornoj trci? Šta se sa čovjekom dogodi kada dobije političku moć? Šta ako ovo nije država, već društvo rođaka?

Teško je priznati da ili nemamo odgovore na ova pitanja ili oni baš i nijesu ugodni, pa niko ne želi da ih izgovori. Možda i ne bismo imali ništa novo da kažemo, osim da ponovimo riječi pisca Džordža Orvela koji je rekao da ljudi koji biraju korumpirane, lažljive, lopove i izdajice nijesu žrtve, već saučesnici.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7