Prošlo je više od četiri godine otkako u Crnoj Gori ne postoji ozbiljna opozicija. Formalno ona je tu. Ima poslanička mjesta, budžetska sredstva, medijski prostor. Suštinski opozicije nema. Ima samo šapat, povremeno se oglašava, i ono vječno obraćanje ambasadama kao da su one nadležne za našu političku odgovornost. Umjesto jasnog plana, umjesto ideje, strategije ili vizije imamo kolektivnu kuknjavu. Opozicija koja se svodi na političko naricanje.
U zemlji u kojoj je “Velika plaža” postala simbol partijskog interesa, nijedna ozbiljna reakcija nije došla iz redova onih koji sebe nazivaju opozicijom. Nema pitanja, nema inicijative, nema političkog pritiska. Kada vlast krši zakon, kada se partijski zapošljava kao nikad ranije, kada se državna politika vodi preko aplikacija za dopisivanje opozicija ostaje nijema. I onda se pitamo: da li ćutanje znači saučesništvo?
Jer da su djelovali konstruktivno i sistemski, ova vlast ne bi mogla postati ono što jeste WhatsApp vlada. Ne bi se ministri birali porukama, ne bi se ključne odluke donosile u neformalnim krugovima, i ne bi građani morali da se pitaju ko zaista vodi državu. Opozicija je zakazala ne zato što nije imala šansu već zato što nije imala hrabrosti da djeluje van poznate matrice.
Umjesto borbe na domaćem terenu, opozicioni akteri već godinama igraju predstavu. U toj predstavi, Srpska pravoslavna crkva, BIA, Vučić, Rusija i meka moć postaju izgovor za sopstvenu političku nemoć. I da se razumijemo prijetnje postoje. Ali ako ste četiri godine samo upozoravali na prijetnje, a nijeste ništa učinili da ih otklonite, da li ste opozicija ili komentatori?
Posebno je apsurdno što su upravo ti koji danas najviše galame na Vučića u nekim ranijim vremenima s njim sarađivali, pregovarali, trgovali. Nisu se bunili kada je trgovinska i medijska penetracija Srbije u Crnoj Gori uzimala maha. Nisu se oglašavali kada su najvredniji resursi prodavani u bescjenje. Danas se pitaju zašto nema pregovaračke moći. A možda bi trebalo da se zapitaju: ko ju je prodao?
Crna Gora danas uvozi i ideje, i robu, i političke modele. Opozicija (najveći dio) u tome igra ulogu nijemog pratioca. Ne pita se za Veliku plažu, ne pita se za aerodrome, ne pita se za to kako je Crna Gora svedena na periferiju čak i sopstvenih interesa. Opozicija kao da je zadovoljna time da bude stalni gost u emisijama, a ne akter političke stvarnosti.
Zato danas, više nego ikada, Crnoj Gori trebaju novi lideri. Ne oni koji se sjećaju stare slave, nego oni koji će znati da upravljaju zemljom u realnom vremenu, u realnim uslovima. Lideri kojima Crna Gora nije trofej, već odgovornost. Koji neće tražiti rješenja izvan zemlje, već unutar sistema koji žele da poprave. Lideri koji će znati da je domovina više od parole i da nije dovoljno što se neko zove opozicija, već da se mora to i postati djelima.
Jer država kojoj opozicija ne postavlja granice vlasti postaje plijen.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši