Gledajući dešavanja u Skupštini nam, ne mogu da se otmem utisku da nijesmo dostojni našeg Dalaj Lame od Montenegra, slava mu i milost! U opasnoj zabludi smo, ma kratkovidi skroz, bez širine da sagledamo istinu!

Veli, nije ovo nikakav raspad demokratije, nego istorijski trijumf pomirenja!

Kakav opozicioni grijeh?! Loša procjena.

U naletu neviđene političke hrabrosti i drskosti, sa skupštinskog trona nam se ukaza lično Dalaj Lama zvani Rajo. I koliko god se otimali, mora mu se priznat! Čojek prosto zrači nekom novom, višom metafizičkom energijom. Dok nam sa govornice drži dirljiva predavanja o istorijskoj ugroženosti i patnji, iz daljine blješti taj njegov novi, čokoladni ten, pažljivo i mukotrpno pečen po luksuznim jahtama i estradnim solarijumima, u pauzama bivstvovanja u keliji, meditirajući novi srpski odgovor. Ta duboka preplanulost, simbol težine državničkog posla na jarkom suncu, stvara savršen kontrast sa njegovom snježno bijelom, prosvijetljenom kosom mudraca.

A tek onaj osmijeh?! Kada god progovori o pomirenju, usta mu se razvuku, a iz njih bljesne nova, vještačka niska bisera, tako hirurški precizno poređana da bi joj pozavidjele sve balkanske starlete. Čitava ta pojava zrači nekim nevjerovatnim, pa skoro religioznim mirom. Sa lica mu možeš pročitati da su svi ovozemaljski problemi, poput inflacije i najskupljeg goriva, rezervisani samo za sirotinju.

I dok se tako blago smješka narodu, iza stakala njegovih naočara skriva se jedan specifičan, zamagljen pogled. Nije to, ni do Bog, pogled čojeka opijenog prizemnim porocima, rakije, domaće žestine?! Ne, to je onaj teški, tupi i nepovratni mamurluk od čistog, stoprocentnog državnog blagostanja, privilegija i apsolutne moći. Čoko čojek je jednostavno omamljen ljepotom sopstvenog života dok juriša ka Evropi. I tako osunčan, uglancan i namontiran, sa onom svojom novom zen smirenošću, mrtav ladno nas ubjeđuje da je ovo kukavičko bježanje od sopstvene smjene zapravo pomirenje i ogroman korak naprijed za Crnu Goru!

Veličanje ratnih zločinaca je neka nova stvarnost, a Pesovci i Demokratska momčad, držeći stražu ovom preplanulom biću, su se konačno legitimisali kao moralne i civilizacijske olupine. Dok bježe po hodnicima i obližnjim popek restoranima, ne bi li se sakrili od sopstvenog Parlamenta, oni javno aminuju slavljenje zločina. Njihova navodna evropska priča se u trenu istopila u blatu, ostavljajući samo ljigavi trag karijerizma.

Najmudrija persona non grata Parlamenta, Dalaj Lama ne bi bio tu da svakome vjeruje. Zato je u navali opreza, sproveo preventivnu zaplijenu kartica, da se ko ne odmetne. Koji je to stepen povjerenja u vladajućoj većini?! To više nijesu narodni poslanici, to su taoci bez prava na sopstveni prs da stisnu taster. Neka, nego ograničene slobode kretanja! Vele da je to vrhunac političkog jada i poniženja. Ada, nije treba, svakako ne bi nikom od njih proradila zera savjesti, robovi su to. Povodac i po hodnika, ka i Camaj, brojiš prolaznike, primaš par hiljada i glumiš integritet.

Ne dade u njegov lični parlament da se novinari i kamere šire po salama, ne da krije sramotu većine i da guši slobodu. Već da liši gledaoce stresa. Demokratija je zdravija kad se simulira u mraku.

Oni, partijski potrošni materijali, sa jeftinijim ulaznicama i manjkom intelekta, već su se po mrežama stali rugati opoziciji. Prva Śaka bibliotekarka, sa viškom vremena i ukroćenom vještačkom teligencijom. Stotine izmišljenih knjiga krasi joj police, i Bećirova imaginarna, leluja međ svjetove fikcije i stvarnosti.

U pravu li je Dalaj Lama. Ova bježanija po hodnicima, otimanje kartica svojim ljudima, gašenje kamera i prekidanje sjednice jeste naš najveći domet. Stigli smo na odredište đe su prevaranti, kukavice i saučesnici u zastiđu, postali jedina mjera uspjeha. Đe se kukavičluk predstavlja političkom strategijom, a podaništvo vrhuncem partijske mudrosti, tu koaliciona skupina pristaje na blato, jer bez njega, nikad, ne bi viđela fotelje!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7