Već na prvim stranicama “Šoguna“ Džejmsa Klavela shvatila sam da treba da prestanem da čitam tu knjigu ako ću to činiti samo zbog zapleta. Naravno, bilo je tu svega zbog čega se veliki istorijski romani gutaju: brodova, izdaje, spletki, rata, ljubavi, smrti, vladara, stranaca koji ne razumiju zemlju u koju su dospjeli. Ali ispod svega toga krije se pitanje koje prevazilazi samu radnju romana: šta se dešava kada čovjek prvi put nasluti da ono što je smatrao univerzalnim nije istina svijeta, već samo granica sopstvenog iskustva.

Džon Blektorn, engleski moreplovac koji u Japan dolazi kao stranac, u početku sve posmatra kroz sopstvenu, evropsku, hrišćansku i trgovačku logiku. Japan mu djeluje surovo, zatvoreno, nerazumljivo, gotovo varvarski. Ljudi se drugačije kupaju, drugačije jedu, drugačije govore, drugačije ćute, drugačije umiru. Ali kako roman odmiče, shvatamo da ono što mu je u početku izgledalo kao tuđina počinje da se pretvara u ogledalo. Tako Blektorn ne upoznaje samo Japan, već, možda i nevoljno, počinje da upoznaje granice svog poimanja svijeta.

Nakon što sam završila knjigu, pročitala sam analizu “Learning from Shōgun: Japanese History and Western Fantasy“, koju je uredila gomila istoričara i japanologa. Tek tada mi je postalo jasnije zašto je ovaj roman toliko važan, ali i zašto ga treba čitati oprezno. Autori Klavelov roman čitaju kao fenomen: knjigu kroz koju su milioni ljudi na Zapadu prvi put “naučili” nešto o Japanu. Ta knjiga nedavno je pretočena i u seriju, koja je vrlo brzo postala popularna.

U podnaslovu ove analize jasno piše: japanska istorija i zapadna fantazija. To nije slučajno. “Šogun” govori o Japanu oko 1600. godine, o Tokugavi Iejasuu, evropskim trgovcima, jezuitima, političkim savezima i borbi za vlast. Ali jednako govori i o zapadnoj potrebi da u Japanu vidi ono što Zapadu fali: red, čast, disciplinu, ljepotu rituala, hrabrost pred smrću. Japan iz romana je prostor zapadne čežnje.

I tu se otvara vrlo zanimljivo pitanje, da li mi, kada čitamo o drugima, zaista upoznajemo njih, ili ipak više svoje potrebe, strahove i neostvarene snove?

Crna Gora je mala zemlja, ali imamo velike fantazije o sebi. Volimo da vjerujemo da smo slobodarski narod, da smo prirodno antifašistički, da smo građanski, da smo evropski, da smo gostoljubivi, da smo čojstveni, da smo uvijek bili na pravoj strani istorije. Volimo velike riječi, jer nas one oslobađaju od potrebe da pogledamo stvarnost. A stvarnost je često mnogo neugodnija: imamo institucije koje ne funkcionišu, škole koje ne uče djecu kritičkom mišljenju, zdravstvo u kojem se za pravdu čeka godinama, radnike koji žive od minimalca, žene koje nose teret nevidljivog rada, prostore koji se prodaju kao da ne pripadaju svima,… Kao što je Zapad u “Šogunu” često gledao Japan i u njemu pronalazio sopstvenu fantaziju o redu, tako i mi često gledamo Crnu Goru i u njoj pronalazimo fantaziju o zemlji kakva bismo željeli da bude. Kažemo da idemo u “Evropu”, a mislimo da je dovoljno zatvoriti pregovaračko poglavlje. Kažemo da smo “pravna država”, a znamo da zakon prečesto ima različitu težinu za moćne i nemoćne. Kažemo da smo “građanska Crna Gora”, a prećutkujemo govor mržnje kada nam politički odgovara. Kažemo da se “razvijamo”, a ne pitamo ko plaća cijenu tog razvoja. Kažemo da nam stižu mnoge “investicije”, a ne pitamo čija zemlja, čiji vazduh, čije rijeke, čije more i čiji gradovi nestaju u tom obećanju prosperiteta.

U “Šogunu” je zanimljivo upravo to što Blektorn mora da izgubi sigurnost u sopstvenu superiornost da bi išta naučio. On ne može razumjeti Japan dok god ga mjeri samo Engleskom. Mora prvo da prizna da njegovi pojmovi nijesu univerzalni. Da ono što naziva civilizacijom možda sadrži nasilje, pohlepu i licemjerje. Da ono što naziva varvarstvom možda ima vlastiti poredak, logiku i dostojanstvo.

Crnoj Gori bi dobro došao jedan takav trenutak nelagode. Trenutak u kojem bismo prestali da se divimo sopstvenim mitovima i počeli da ih ispitujemo. Jer naše fantazije o sebi nijesu bezazlene, naprotiv, proizvode političku lijenost. Ako smo “oduvijek slobodari”, onda ne moramo mnogo da se trudimo oko slobode danas. Ako smo “građanska država”, onda ne moramo ozbiljno da se bavimo diskriminacijom. Ako smo “ekološka država”, onda valjda nije strašno što se prostor planira prema interesima kapitala. Ako “idemo ka Evropi”, onda se valjda podrazumijeva da ćemo jednog dana tamo i stići, bez obzira na to kako se ponašamo.

Ali istorija ne funkcioniše tako. Ni japanska, ni crnogorska, niti bilo čija.

“Šogun” nije savršen roman, u njemu ima zapadne fascinacije Istokom, egzotizacije, mitologizacije samurajskog svijeta, predstava koje više govore o Zapadu nego o Japanu. Ali upravo zato ga vrijedi čitati, da bismo naučili koliko je teško vidjeti bilo koju zemlju izvan sopstvenih projekcija.
Pitanje koje mi je ostalo poslije “Šoguna” je ovo: šta bismo vidjeli kada bismo Crnu Goru pogledali objektivno?

Da li bismo vidjeli zemlju koja zaista želi demokratiju ili zemlju koja samo voli da koristi demokratske riječi? Da li bismo vidjeli društvo koje poštuje slobodu ili društvo koje slobodu priznaje samo kada pripada određenima? Da li bismo vidjeli građane ili podanike koji čekaju da im neko drugi uredi život?

“Šogun” je, po uzoru na Šekspirovu “Buru”, roman o nužnosti susreta sa drugim. O tome kako nas druga kultura može otvoriti i razotkriti.

Crnoj Gori bi dobro došlo više takvog učenja, jer dok god vjerujemo da već znamo ko smo, nećemo vidjeti šta postajemo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7