Nekad davno bila je srce Nikšića. Njen dimnjak se nije gasio, grad je disao u ritmu čelika, a Metalna tvrđava hranila je hiljade porodica. Industrijski centar, stub crnogorske privrede!

A onda su došli oni, koji su umjesto čelika, topili temelje. Godinama su je razvlačili, preprodavali, iznajmljivali, dovodili biznismene, obećavali milione, kamione. Jednom ponos Nikšića, danas bankomat i perionica za odabrane. Čelika, svakako. Može bit i kojeg kilovata struje, kad priključak ugrade.

Ko da ima devet života, pa kad misliš sad je stvarno kraj, nađe se neko te još može viziju napretka viđet. Ličnog! Mijenjali su se mnogi, za male pare, vrijednost dobijali, mašine prodavali, radnike umanjivali. Sve kako je ko stizo i bilo mu od koristi. Da biznis okrene, da se sitna para unese, a gomila opranog čelika iznese. Najčistijeg!

Konačno i državna postade. Vratiše je kući, pod skute najuspješnije firme, đe se čuveni Ðuka pita. A Ðuka ekspert, nema takvog na daleko. Pa od velikog plusa, dovede i električnog giganta u minus. Nije kriv odista, kiše nema, narod ko lud samo struju troši, al najviše pojedu elite iz administracije. I po đe koji dogovorni tender! Treba podmirit silu plastičnih hirurga, popeka i domaćih rakija. Ko šta voli i čemu je naredan! Džaba je svaki krov mini elektranom napravio. Opet ide više no što pravi. Nekud nestaje, il se tajno prodaje. A još o čeliku mora mislit. Kako da u život vrati fabriku snova, a da mu se radnici na krov ne penju?! Na tender da je bači, javiće se neko ugledan, sa izvrsnim planom. Povratnik! Te se već par puta oprobao u tu istu fabriku. Kad je drugima valjao, sve pod raznim imenima i firmama, što ne bi i novom rukovodstvu. Ovom te sve radi po zakonu i kako pravda nalaže. Nije Ðuka od juče, što da mijenja ekipu, koja sve marifetluke zna, ruske i ukrajinske fore, sve u prste. Bogami ruski način nije bio dobar, pa su svi nestali pod okriljem noći, uviđajno da ne uzurpiraju druge. Ništa nijesu ponijeli odista. No su sve dugove ostavili, uredno popisane.

Ista postava, al ponude nevažeće. Nemaju navodno neke bankarske garancije, tričavih stotinjak hiljada, pa zbog siće da odbiju strateškog investitora?! Đe to ima? Milione obećavaju, a da ne sačekamo sitninu. Ne dade Ðuka da mu prilika propane, da se čelična dolina, il kako je od milošte zovu sunčana, ne dodijeli odabranom, te i mimo tendera sve završi.

Rašćeraše neke te su, čoče, sve po zakonu mislili, ko da smo London, i ubaci ove svoje. Što vele treća sreća! Obećaše ponovo milione, sve radnike uposlit i skinut ih i sa krova, i Elektroprivredi sa grbače, a još rentu plaćat. Kud ćeš bolje?! Oproban modus operandi. I ako nije zvanično otvorena, po ovdašnjim zakonima, firma radi uveliko evo po godine. Još planove prave, imovinu i vozila koriste, al su malo u kašnjenu sa rentom. Za sad svaku duguju, a od radnika, plaćaju par te su s njima došli . Fabričke još Ðuka drži, i ako tuđoj firmi pripadaju! Na pedeset godina! Kako da ne pripomogne? Dok oni te milione ne unesu. Posle ćemo lako.

Što ti je patološka upornost?! Mada kad razmisliš, vazda pominju, da se ljudi vraćaju na mjesto zločina. Il mjesto kakvog unosnog događaja. Neće se vraćat tamo đe ih gone, sigurno! Krivično! Eto i Lesi se uvijek vrati kući, a sad je Ðuka tu da ga pomazi i vrata mu širom otvori! Naučio i on da dresira!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7