Zadnjih decenija se ukorijenilo jedno veliko licemerje. Da poznate ličnosti i nevladine organizacije na tačno određene datume i tačno određenim žrtvama prave razne performanse, izražavaju solidarnost i simpatiju, a za druge datume i žrtve se prave kao da ne postoje. Pokušava se sva krivica prebaciti na njihovo rukovodstvo, umanjivati se žrtva ovih ljudi i slično. Od čega to zavisi? Vjerovatno od mnogo čega: od mentaliteta, propagande, materijalne i nematerijalne koristi, pa čak i zato što je to moderno, kul, u trendu.

Postavlja se pitanje: koliko su stvarno ti ljudi empatični na jedne, a antipatični na druge; koji liju krokodilske suze na jednim grobovima i za jednima, dok druge ne primjećuju?

Zar zaista ne vide “brvno u svom oku, a vide svaki trun u tuđem”? A šta ako žrtve koje su nekad oplakivali više ne budu “aktuelne”, ako se reflektori svjetskih medija uklone sa njih i ostave ih u grobnoj tami zapuštenih grobova? Da li će i onda biti zainteresovani za te ljude, ili će se u međuvremenu uloge promijeniti i licemerno, farisejski reći: “Pogriješili smo”… Kao ono kad je Isus govorio svojim savremenicima: “Da smo bili u vrijeme naših predaka, ne bismo ubili proroke”, a u stvari ovakve osobe predstavljaju i pretke i potomke u različitim vremenima svog života.

Ali, u zavisnosti od situacije, zauzimaju i različite stavove, a opet su jedni te isti, nepromijenjeni. Radi se o ljudima-glumcima, a neki su se stvarno i previše uživjeli u svoje uloge, i tako sa tom ulogom propadaju i oni. Uloga ih je ubila. Drugi se većinom uspješno prilagođavaju situaciji. Brže ili sporije mijenjaju ulogu, oblače drugi kostim i ponašaju se kako im trenutni reditelj kaže.

Ovakvi ljudi su čas veliki nacionalisti, čas kosmopoliti; pa ovo, pa ono. Možda su u potrazi za pravim sobom. Bilo bi u redu da je ta potraga iskrena, ali kad se nešto glumi, a vjerovatno se i sami ubijede u to, onda je to nešto drugo.

No, dobro, svi smo ljudi, na putu individuacije, kako kaže Jung i Jerotić. Treba razumjeti i ovakvo ponašanje i ljude. Svako ima svoje razloge i ne treba osuđivati; inače je teško shvatiti i sebe, a kamoli drugoga čovjeka.

Čovjek je tajna. Skriva se i od sebe i od drugih. Licemjeri su i sebi i drugima. Licemjeri su i kad govore o tuđem licemjeru. Možda su upravo to ona Blejkova “vrata percepcije”, koja “kad se pročiste, sve će biti onako kako jeste”…

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7