Pratim buktjub i bukstagram zajednicu u regionu već neko vrijeme, ne kao neko ko želi da se “uklopi” i da stvara sadržaj, već kao neko ko pokušava da razumije logiku tog prostora. I što ga duže posmatram, sve mi je jasnije da je riječ o jednom paradoksu: zajednici koja se zaklinje u ljubav prema knjigama, a istovremeno funkcioniše kao savršeno podmazan mehanizam za zloupotrebu besplatnog rada.

Naizgled, sve izgleda benigno. Ljudi koji vole da čitaju, dijele preporuke, slikaju korice na lijepim stolovima i posteljinama, uz kafu, svijeće i biljke. Međutim, iza tog estetskog mira krije se jedna vrlo konkretna činjenica: za vođenje prosječnog bukstagram profila potrebne su ozbiljne marketinške vještine – neko kreira zanimljiv sadržaj koji lijepo dokumentuje savršenim fotografijama i video snimcima, i sve to besplatno. Eventualno za knjigu, dvije. Rijetko za honorar. Gotovo nikad za ugovor.

Na primjer, uzmimo bilo koji trenutni hit koji se vrti po bukstagram feedovima, neku knjigu koju su svi spremni da preporuče, ali niko zapravo ne ispituje vrijednost posla koji stoji iza te “preporuke”: oni koji tu neku knjigu promovišu objavljuju savršeno stilizovane fotografije korica uz opis poput “ova knjiga mi je promijenila pogled na svijet!”, snimaju video-review dužine minute ili dvije sa istim frazama koje se provlače iz profila u profil i taguju izdavača. Nakon toga izdavačka kuća koristi te storije, reels i postove kao dokaz “organskog interesa”, te se tako ti estetski kadrovi pretvaraju u klikove i prodaju. A bukstagramer/ka? On/a ima osjećaj da je “pomogao/la kulturi čitanja”, dok je pažnja, u kombinaciji sa lijepim vizualom i društvenim dokazom, pretvorena u profit koji ide negdje drugdje.

I tu dolazimo do ključne tačke. Sadržaj koji se stvara iz ljubavi prema knjigama, dakle, vrlo brzo završi u storijima izdavačkih kuća, zatim u njihovim objavama, a nerijetko i u sponzorisanom sadržaju kojim se direktno prodaje proizvod. To se ne problematizuje, jer je sve upakovano u narativ entuzijazma, hobija i slobodnog vremena.

To me podsjeća na jedan fenomen iz Japana, koji se često opisuje kroz koncept gambaru, ideju da je neprestani trud sam po sebi vrlina, bez obzira na ishod ili uslove. U savremenoj japanskoj radnoj kulturi, naročito u kreativnim industrijama, postoji čitava armija mladih ljudi koji rade prekovremeno, besplatno ili za male pare, jer, eto, “vole to što rade”. Ljubav prema poslu tako postaje savršeno opravdanje za njegovo izrabljivanje, a ako se žališ, problem je u tebi, a ne u sistemu.

Bukstagram funkcioniše po sličnoj matrici. Ako pitaš za honorar, nijesi “autentičan” i iskren. Ako tražiš ugovor, kvariš atmosferu u zajednici. Ako odbiješ saradnju bez naknade, nijesi istinski i dovoljno posvećen knjigama. Tako se stvara tiha hijerarhija u kojoj oni koji imaju moć (izdavači, distributeri, brendovi) nikada ne izgovaraju riječ rad, a oni koji rade uče da je se stide.

Najperfidniji dio te priče je što se eksploatacija ne dešava samo odozgo. Ona se često reprodukuje horizontalno. Bukstagrameri jedni druge ubjeđuju da je normalno raditi besplatno, da je to “lijep hobi”, a solidarnost se zamjenjuje takmičenjem u vidljivosti, koja postaje jedina valuta koju većina ikada dobije.

I nije problem u tome što neko želi da dijeli preporuke knjiga. Problem je u tome što se čitav jedan industrijski lanac osloni na tu ljubav kako bi izbjegao da plati rad. Kao u japanskim anime studijima, gdje se romantizuju noćni rad i iscrpljenost, jer, jelte, “stvara se umjetnost”, tako se i ovdje romantizuje besplatni marketing jer “širi se kultura čitanja”.

Možda je vrijeme da se zapitamo: ko tačno profitira od te kulture? I zašto je jedino nepristojno pitanje – pitanje novca?

Dokle god pristajemo na to da se rad ne karakteriše kao rad, već kao entuzijazam, ljubav ili pametno iskorišćeno slobodno vrijeme, neko će tu ljubav uvijek pretvarati u profit. Neko drugi u umor, razočaranje i tišinu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7