Ne razumijem se, nažalost, u likovnu umjetnost. Uvijek mi se, kada god bih stojala u nekoj galeriji ili muzeju, činilo da nemam dovoljno znanja da cijenim ono što vidim. I vrlo je moguće da je tom osjećaju nedoraslosti doprinio akademski elitizam koji, ne samo u ovoj sferi, umjetnosti ne čini ništa dobro.

Ipak, to ne znači da na neki poseban način ne uživam u slikama, iako nemam dovoljno znanja o tehnikama, stilovima ili istorijskim kontekstima koji ih čine onim što jesu. Svaka osoba, bez obzira na njeno poznavanje umjetnosti, može pronaći radost i inspiraciju u likovnim djelima, zato jer je ljepota umjetnosti univerzalna, i trebalo bi, mada to nije, da bude dostupna svima.

Jedan od slikara čija su me djela neobično privukla je Vinsent van Gog i iznenadila sam se kada sam u njegovom muzeju u Amsterdamu pročitala da je umjetnost koju je stvarao bila pod izrazitim i snažnim uticajem određenih segmenata japanske kulture, mada u tu daleku zemlju sam nikada nije kročio.

Istražujući, saznala sam da je ovaj postimpresionista bio fasciniran radom japanskih majstora, od kojih su se posebno izdvojili Utagava Hirošige, poznati ukijo-e slikar (u prevodu: slikar plutajućeg svijeta), čija najpoznatija djela prikazuju Edo (današnji Tokio) i planinu Fudži, kao i Hokusai, čiju sliku Velikog talasa kod Kanagave prepoznaju i oni kojima su i Japan i umjetnost strani i daleki.

Upečatljiva tradicija ukijo-e slikara sigurno je među najpoznatijima u japanskoj umjetnosti. Ovaj stil vrhunac je u Japanu doživio od sredine 17. do sredine 19. vijeka, a potom se, kao što je to i sam Japan učinio, počeo širiti prema zapadu. Ukijo-e je budistički pojam i prvobitno je značio “tužni” svijet. Međutim, to se značenje postepeno mijenjalo – od promjenljivog do plutajućeg. Zapravo se radi o univerzumu prolaznih zadovoljstava i ljepote, kao i krhke slobode. Ukijo-e umjetnost bila je naširoko dostupna, jer je bilo jeftino proizvoditi je. Izvorna tema bio je građanski život, a slike prolaznog svijeta prikazivale su bordele i pozorišne krugove većih japanskih gradova, mjesta gdje su živjele i radile seksualne radnice i glumci kabukija (vrste japanskog tradicionalnog pozorišta). Prikazivale su se i divne kurtizane, ogromni sumo rvači, glumci, a potom su na red došli i pejzaži. Političke teme, seks, kao ni prilike nižih slojeva društva gotovo da uopšte nijesu bili prikazivani.

Van Gog je svoje zanimanje za Japan izrazio još 1885. godine, dok je boravio u Antverpenu, gdje je pohađao nastavu na Akademiji likovnih umjetnosti. Tada je počeo da sakuplja japanske grafike, a njihova egzotika i ekspresija bili su mu neodoljivi. One su bile vrlo jeftine, pa je, kada se 1887. godine preselio u Pariz, uspio da skupi kolekciju od oko 660 gravura japanskih umjetnika, čije su se tehnike asimilovale u rad holandskog genija na suptilan način.

Njima je ukrašavao zidove svog ateljea, a jednom je čak priredio i izložbu japanskih grafika u kafiću Tambourine. Edmond Gonkur, francuski romanopisac i tvorac impresionističkog stila u književnosti, po kome najveća francuska književna nagrada nosi ime, a koga je Gog volio čitati, bio je i sam fasciniran japanskom umjetnošću. Upravo je njegovo književno djelo Šeri još više podstaklo Gogov interes za Japan.

Taj suptilni uticaj japanske umjetnosti možda se lijepo ogleda u Gogovoj slici Kurtizana koja nosi učikake sa zmajskim printom, koju je donekle naslikao po ugledu na duborez japanskog umetnika Keisaja Ajzena. Zapravo je napravio svoju verziju jedne naslovnice časopisa Paris Illustré iz 1886. godine. Da se radi o kurtizani vidi se po frizuri i kaišu (obi) koji nosi, a Gog je dodao jezerce prepuno lokvanja, stabljika bambusa, ždralove i žabe. Tipične japanske simbole u bilo kojoj umjetnosti. Ždral (grue na francuskom) i žaba (grenouille) bili su, simbolično, francuske sleng riječi za seksualne radnice.

Još neke od slika na kojima se može prepoznati Gogova opčinjenost Japanom su Otac Tangi, Portret Mousmé, Autoportret Pola Gogena,… Gog je godinama formirao svoju viziju japanske estetike. U Amsterdamu je čak 2018. godine održana i izložba na temu odnosa Van Goga i Japana.

Može se postaviti pitanje šta se Gogu toliko dopalo u japanskoj umjetnosti. I možda se trag tog kompleksnog odgovora nalazi u jednom pismu koje je 1888. godine napisao, a u kom je interpretirao Japan: ,,Ako proučavamo japansku umjetnost, vidimo čovjeka koji je nedvosmisleno mudar, filosof i inteligentan, a koji svoje vrijeme provodi radeći šta? Proučavajući udaljenost između zemlje i mjeseca? Ne. Proučavajući politiku Bizmarka? Ne.

On proučava travu. Ona ga potom vodi da naslika svaku biljku, godišnja doba, sela, životinje, pa ljudsku figuru. Tako provodi svoj život, a život je prekratak da ga predstavi u cjelini. Zar nije prava religija ovo što nas jednostavni, skromni Japanci uče, koji žive u prirodi kao da su sami cvijeće? I ne možete proučavati japansku umjetnost, čini mi se, bez da postanete mnogo vedriji i srećniji, pa se zato moramo vratiti prirodi, uprkos našem obrazovanju i radu u svijetu konvencija”.

Zanimljiva misao.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7