U Japanu postoji riječ za sve, pa i za zaposlene koji ne rade ništa. Madogiwa-zoku (u bukvalnom prevodu “pleme uz prozor”), termin je koji se odnosi na, obično, starije zaposlene muškarce koji su, iz poštovanja prema godinama provedenim u firmi, premješteni za stolove uz prozor. Tamo sjede, odvojeni od centra dešavanja, sa minimalnim obavezama. Nijesu otpušteni, jer bi to značilo gubitak dostojanstva, ali suštinski – ne rade ništa. To je japanski kompromis između rasipništva i časti.

U Crnoj Gori, stvar je malo drugačija. I mi imamo slične izraze (lezilebović, danguba, badavadžija, parazit…), ali crnogorski madogiwa-zoku ne sjedi uz prozor, nego u fotelji. Kod nas su te pozicije mnogo vidljivije: zlatna radna mjesta u državnoj upravi, javnim preduzećima i agencijama, gdje godine “rada” donose stabilnu platu i razne privilegije, i to često bez ijednog konkretnog zadatka. U Japanu je to oblik zahvalnosti za decenije lojalnosti kompaniji, a u Crnoj Gori – nagrada za lojalnost partiji.

Ne treba vam ni japanski rječnik, niti velika sociološka studija da primijetite kako taj fenomen funkcioniše ovdje. Kancelarije su pune ljudi kojima su radne obaveze svedene na pojavljivanje. Njihova jedina dužnost je da ostanu tu, na platnom spisku, kao podsjetnik da partijsko zapošljavanje nikad ne izlazi iz mode.

Ali, da budemo pošteni, ima tu i malo drame. Kao i u Japanu, i kod nas postoji strah od otpuštanja, od gubitka identiteta i socijalnog statusa. Radno mjesto je više od posla, to je i dokaz da ste nekome bitni. Pa makar vam najvažniji zadatak bio da potpišete prisustvo ili zalijete cvijeće u kancelariji.

Razlika je, međutim, u tome što u Japanu madogiwa-zoku nastaje iz potrebe da se očuva dostojanstvo radnika, dok se kod nas stvara iz potrebe da se očuva “dostojanstvo” partijske kombinatorike. I zato, dok japanski “prozorski radnici” mirno piju čaj i gledaju kroz staklo u pejzaže Tokija, svjesni da su, makar zbog godina truda, zaslužili malo mira, naši ekvivalenti ispijaju dojč i uživaju u svom neradu, neopterećeni težinom moralnog kompasa.

I tu je glavna razlika: u Japanu, “pleme uz prozor” je nusprodukt kulture rada; kod nas, to je nusprodukt kulture privilegija. I dok Japanci svojim prozorskim radnicima daju posljednju priliku da očuvaju dostojanstvo, mi našim prozorašima (foteljašima) dajemo trajnu potvrdu da se nerad, ako je partijski zaštićen, uvijek isplati. Upravo tu, u toj fotelji bez obaveza, ogleda se sva ironija crnogorskog tržišta rada, gdje se čast ne mjeri godinama zalaganja, nego godinama bespogovorne lojalnosti pogrešnima.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7