Jučerašnja scena u Skupštini Crne Gore, u kojoj sjednica o razrješenju predsjednika parlamenta Andrije Mandića nije ni počela zbog nedostatka kvoruma, manje je zanimljiva kao još jedna epizoda političkog sukoba vlasti i opozicije, a mnogo više kao slika jednog dubljeg problema naše političke kulture: činjenice da se politička hrabrost svodi na verbalnu agresivnost prema protivnicima, dok je stvarna spremnost da se sopstvena moć izloži provjeri mnogo rjeđa, da ne kažem nepostojeća, osobina.

U političkoj teoriji gotovo da nema važnijeg pitanja od onog koje je još u 16. vijeku postavio Etjen de la Boesi, a to je kako je moguće da mali broj ljudi upravlja velikim brojem ljudi ako ovi drugi na takvu vlast ne pristanu, makar pasivno, kroz poslušnost, ćutanje ili spremnost da sopstvenu volju podrede nečijem autoritetu. Boesi je pisao o tiraniji, ali je njegova ideja mnogo šira i korisna je i za razumijevanje savremenih partijskih sistema, jer politička moć nikada nije samo osobina onoga ko formalno vodi neku instituciju, već ona postoji zahvaljujući čitavoj mreži ljudi koji procjenjuju da je njihova sigurnost, funkcija ili politička budućnost više vezana za lojalnost lideru, nego za odgovornost prema ulozi koju obavljaju.

Upravo zato je pogrešno ovakve događaje posmatrati samo kroz Mandića, njegove političke poteze ili pitanje da li je opozicija imala dovoljno glasova za njegovo razrješenje. Mnogo je važnije ponašanje svih onih oko njega, jer svaki sistem političke moći mnogo više govori o sebi kroz ponašanje svojih poslušnika, nego kroz ponašanje samog lidera.

Poslušnici, ili bolje reći poltroni, riječ je koja se kod nas često koristi olako, kao sinonim za laskanje ili servilnost, iako je političko poltronstvo zapravo mnogo složeniji koncept. Njegov najvažniji element nije pretjerano hvaljenje autoriteta, nego odricanje od sopstvenog političkog identiteta u zamjenu za sigurnost pripadanja grupi. Tako poslanik koji svoju odluku ne objašnjava kao sopstveni politički stav, nego kao partijsku odluku, dogovor većine ili potrebu trenutka, možda formalno ostaje “Slobodan” predstavnik građana, ali je on suštinski, u političkom smislu, samo funkcija tuđe volje.

Erih From je u “Bjekstvu od slobode“ pisao upravo o tom paradoksu: ljudi žele slobodu sve dok ne shvate da sloboda podrazumijeva odgovornost, neizvjesnost i mogućnost da ostanu sami sa posljedicama sopstvene odluke. Autoritarni odnosi privlačni su i zato što veliki broj ljudi želi da bude oslobođen tereta samostalnog odlučivanja. U partijskom sistemu taj mehanizam je naročito vidljiv, jer pripadnost kolektivu omogućava pojedincu da političku odgovornost rastvori u množini.

Takva politička kultura proizvodi neobičan oblik kukavičluka, koji nema mnogo veze sa strahom u običnom smislu. Kukavičluk u politici je odbijanje da se sopstvena moć podvrgne provjeri onda kada postoji mogućnost da rezultat te provjere bude neprijatan. Ako neko vjeruje da ima parlamentarnu većinu, najjednostavniji način da to pokaže jeste glasanje, a ako vjeruje da je inicijativa za njegovo razrješenje neutemeljena, najjednostavniji način da je politički porazi jeste da omogući raspravu i glasanje. Svaki pokušaj da se ta provjera odloži, obesmisli ili izbjegne može biti legitimna politička taktika, ali ostaje legitimno i pitanje šta takva taktika govori o samopouzdanju vlasti koja je primjenjuje.

Ipak, najproblematičnija je poruka koju ovakvi događaji šalju ljudima koji nijesu profesionalni političari. Ako građani i građanke iznova gledaju to kako politički uspjeh ne zavisi od dosljednosti, argumenta ili preuzimanja odgovornosti, već od toga ko je dovoljno disciplinovan da ostane uz partijsku liniju i ko dovoljno vješto koristi proceduru da izbjegne neprijatan ishod, onda ne treba da čudi što raste nepovjerenje u institucije ili što i ti građani gledaju da “zeznu” sistem.

Zato je jučerašnja scena važna, jer pokazuje ne samo da je Mandić ozbiljna politička kukavica, nego i da je u našem političkom sistemu normalizovana ideja da je poslušnost sigurnija i vrijednija od samostalnosti.

Demokratija ne traži od političara da budu heroji, niti da svaki put glasaju protiv svoje partije kako bi dokazali nezavisnost. Traži mnogo manje, da budu spremni da javno zastupaju odluke koje donose, da prihvate mogućnost da budu nadglasani, da proceduralna pravila primjenjuju i onda kada im nijesu korisna i da funkciju koju obavljaju ne tretiraju kao ličnu svojinu koju treba braniti svim raspoloživim taktikama.

Ali i to je očito previše.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7